analiza ishoda sukoba zapada i islama
prijevod Fjordmanovog eseja
S vremena na vrijeme nailazim na usporedbe Europske Unije i Rimskog Carstva. Većina njih nije posebno umješna, ali evo jedne koju nalazim intrigantnom. Julije Cezar je ubijen zbog toga što se poželio okruniti za kralja, čime je izazvao i otvoreno ugrozio uspostavljeni poredak u Rimskoj Republici. Među moćnom senatskom elitom to nije bio popularan potez, pa je ona Cezara podsjetila na to da je Rim postao Republika upravo zbog toga jer se pobunio protiv “tiranskih” kraljeva prošlosti.
Njegov nasljednik Oktavijan, poznatiji kao Cezar August, vidio je što se dogodilo Juliju Cezaru. Iako nije bio manje ambiciozan, bio je pametniji od Cezara. Shvatio je da bi otvoreni pokušaj zbacivanja starog poretka kod već uspostavljene elite pokrenuo veliki otpor. On se smatra prvim i jednim od najvažnijih rimskih careva (27 pr. Kr. do 14 po. Kr.), ali je namjerno umanjio svoj položaj, radije uzevši tradicionalni oligarhski naslov principa, koji se obično prevodi kao “prvi građanin”. Također je očuvao vanjsku formu Rimske Republike. Tako je formom umirio staru elitu Republike i zamaskirao promjene, kako bi ih i javnosti predstavio manje prijetećima i uznemirujućima. On je po svemu bio kralj, ali se nije prozvao kraljem.
Neki će ovdje možda povući pralalelu sa današnjom Europskom Unijom. Do 80% nacionalnih zakona dolazi iz Brusselsa, a mnogi od njih su donešeni u tajnosti, kao u diktaturama Sjeverne Koreje i Kube. Kakvu onda svrhu ima održavanje nacionalnih izbora i je li zapadna Europa još uvijek demokratska? Kao i u Oktavijanovom Rimu, prava moć je premještena drugdje, ali je stari poredak zadržan, poput smokvinog lista demokracije, kako se javnost ne bi previše uznemirila.
Naravno, ovo je mjesto gdje sličnosti prestaju. Oktavijanova vladavina je označila početak jedog od najmoćnijih i najdinamičnijih razdoblja u Rimskoj povijesti. Teško da je to slučaj sa EU danas. Džihad-pobune u Francuskoj više nalikuju na pad Rimskog Carstva nekoliko stoljeća kasnije, kada su se barbari doselili u velikim brojevima i prouzrokovali da se u velikim djelovima zapadne Europe oslabljena civilizacija uruši. Pokreti stanovništva kojima sada svjedočimo najveći su i najbrži u ljudskoj povijesti. U Europi oni se mogu usporediti jedino sa razdobljem koje se često naziva Velike Seobe, a koje je slijedilo raspad Rimskog Carstva. Međutim, tijekom 4. i 5. stoljeća, ukupno stanovništvo svijeta brojalo je oko 200 milijuna ljudi. Danas je taj broj 30 puta veći te još uvijek brzo raste. Također, mi posjedujemo prometna sredstva koja unutar samo nekoliko sati mogu prebaciti ljude na bilo koje mjesto na zemlji, dok mediji običnim ljudima prikazuju koliko je u drugim zemljama život bolji. Povrh toga, Rimljani nisu imali odvjetnike ljudskih prava, koji su zagovarali ulazak milijuna barbara u njihove zemlje. Je li samo slučajna podudarnost to što su, zadnji put kada smo imali ovakve migracije, veliki djelovi Europskog kontinenta pretrpjeli potpuni civilizacijski slom? Je li to ono čemu sada svjedočimo? Drugom padu Rima?
Situacija postaje još gora kada uzmemo u obzir još jedan čimbenik: islam. Islamski svijet je u stanju rata sa gotovo svima, posvuda. I Tajland i Filipini, zemlje čija populacija muslimana nije mnogo veća od one u nekim zapadnim zemljama, suočene su s ratom. Zemlje poput Francuske, Nizozemske i Švedske bi uskoro mogle doći do točke u kojoj će muslimanska populacija pokrenuti nešto što će nalikovati građanskom ratu, kao što se u prethodno navedenim zemljama već počelo događati. Čak i ako bi ovaj sukob mogao početi kao građanski rat u nekolicini zemalja, mogao bi se oteti kontroli i proširiti se na većinu kontinenta, uvodeći u sukob strane borce iz arapskog svijeta. Islamski svijet je sada istovremeno u ratu sa gotovo svim velikim silama na planetu, od SAD-a do Indije i od Rusije do Zapadne Europe. Stvarna je mogućnost da ćemo zbog ovih događaja dobiti opći svjetski rat. Ako će to biti slučaj, ne mislim da će se dogoditi 50 godina od danas, nego već u slijedećoj generaciji.
Kako Mark Steyn ističe, džihad na ulicama Francuske sve više nalikuje ranim sukobima nadolazećeg Eurabijskog građanskog rata, uzrokovanog ogromnim useljavanjem muslimana i multikulturalnom glupošću. To ni u kojem slučaju nije ograničeno samo na Francusku. Zakon i red polako se slamaju u svakom većem, pa čak i manjem gradu europskog kontitnenta, a ulicama vladaju agresivne bande muslimanske mladeži. Istovremeno, Europljani plaćaju neke od najviših stopa poreza u čitavom svijetu. Trebali bismo podsjetiti svoje vlastite vlade kako je najvažniji zadatak jedne države – neki će reći i kako bi to trebao biti njen jedini zadatak – da održi vladavinu zakona. Budući kako postaje prilično očito da to u Eurabiji više nije slučaj, moramo se zapitati jesu li ti porezi još uvijek legitimni, ili su samo prerušena Jizya, plaćena u obliku socijalne pomoći muslimanima i našoj novoj eurokratskoj aristokraciji. Iako to i ne bi bila Bostonska čajanka, možda je došlo vrijeme za paneuropsku pobunu protiv poreza: Nećemo plaćati poreze sve dok vlasti ponovo ne uspostave zakon i red i zatvore granice muslimanskoj imigraciji.
Povjesničarka Bat Ye’or, koja je skovala pojam “Eurabija”, misli kako su veze Europe sa arapsko-islamskim svijetom sada tako čvrsto uspostavljene, da je Eurabija nepovratna činjenica. Europa će prestati biti zapadni, demokratski kontinent te će postati privjesak arapskog svijeta, civilizacija podložnosti (dhimmitude) u službi daljenjeg širenja džihada i nastavljanja islamskih ciljeva na globalnoj bazi, dok će prvotna, nemuslimanska populacija u svojim vlastitim zemljama biti držana poput taoca, u strahu od muslimanskog nasilja.
Moram priznati kako se pojedini djelovi Europe doista čine izvan nade ili barem blizu toga. SVI među najvećim nizozemskim gradovima imaju projiciranu muslimansku većinu unutar jedne generacije, kao i nekoliko engleskih, francuskih, belgijskih, skandinavskih i španjolskih gradova. Predviđam nekoliko mogućih scenarija:
1. Eurabija
EU nastavlja svoju transformaciju u organizaciju kontinentskih razmjera, sa jasnim totalitarnim naginjanjima i izrazito proislamskim stavom. Europska sudbina je zapečaćena kada se Turskoj dozvoljava ulazak u Uniju, čime ona time postaje njezin najveći član. Sloboda govora se gasi, a svaka kritika islama zabranjuje. Kako nevjernici plačaju porez, a nevjernička zapadna tehnologija daje naciji islama (Ummah) dodatnu snagu, Eurabija postaje globalno središte džihadskih akivnosti. Iz ovog će razloga Amerikanci, Izraelci, Indijci, Rusi, a možda čak i Kinezi, biti prisiljeni zdrobiti Eurabiju sirovom silom, budući da će im ona prestavljati smrtnu opasnost.
Muslimani će biti izrazito koncentrirani u velikim gradovima, a podloženo domorodačko stanovništvo će se povući na selo. Vjerujem kako se nešto slično dogodilo na Balkanu, tijekom vladavine Otomanskih Turaka. Stare narod-države će dakle polako umrijeti, kako će njihovi veliki gradovi, koji čine mozak i “glavu” njihove kulture, bivati odrubljenima od ostatka tijela. Europski pad u Eurabiju biti će ubrzan činjenicom što će se milijuni obrazovanih domordaca, kojima to bude u mogućnosti, preseliti u SAD ili u druge države. Vlasti će eventualno usporiti ovaj potočić Eurabijskih izbjeglica, budući da će on prijetiti smanjivanju njihove baze za oporezivanje. Domaćim Europljanima odlazak će jednostavno biti zabranjen. U zapadnoj Europi neće biti rata, budući da je njezina civilizacija već mrtva te će biti vrlo malo onih spremnih na borbu za nju. Europu ne uništava islam, Europa je uništila samu sebe. Jednako kako oboljeli od AIDS-a formalno umiru od gripe ili čak od obične prehlade, pravi razlog je dugo, polagano odumiranje imunološkog sustava. To odumiranje nalikuje eutanaziji cijele civilizacije: Europa je umorna od života. Islam joj samo skraćuje muke.
Jedino nasilje biti će sporadični islamski teroristički napadi u svrhu izazivanja straha te povremeni ulični napadi muslimanskih bandi, kako bi se potlačeno stanovništvo podsjetilo na to tko je tu gazda. Moguće je zamisliti da će se središte europske civilizacije premjestiti iz zapadne Europe u istočnu Europu, ali će čak i istočna Europa biti pod jakim muslimanskim pritiskom, kako sa srednjeg istoka, tako i sa zapada. Islam je besmislen te je nesposoban ostvariti stabilno i civilizirano društvo, ali je iznimno učinkoviti kao ratnički kodeks, specijaliziran za pljačkanje drugih. Osnovni uzorak je taj da područja koja muslimani zauzmu ostaju u islamskim rukama, sve dok se domaća populacija i kultura polagano ne izbrišu. Ako se to pokaže točnim, onda su djelovi zapadne Europe već izgubljeni te će, kako to Bar Ye’or predviđa, zaista postati Eurabija. Nema mnogo slučajeva koji su mi poznati, a u kojima su područja koja su jednom došla pod utjecaj islama vraćena od strane nevjernika. Najočitiji primjer je naravno Španjolska i iberski poluotok, gdje je Rekonkvista potrajala nekoliko stoljeća. Poznato mi je i da su Sikhi izbacili muslimane iz Punjaba u Indiji. Djelovi današnjeg Izraela bi se mogli ubrojiti u ova područja, iako Arapi i ostali muslimani čine sve da Izrael zbrišu s mape svijeta. Možda se ovdje mogu ubrojiti i neke od zapadnih kineskih provincija. Islam tamo nije istisnut, ali je vidljivo da se povlači, kako kineske vlasti suzbijaju sve znakove pobune i šalju u područje velike brojeve kineskih Han imigranata.
Ovi primjeri imaju zajedničko to što su se i kršćani u Španjolskoj, i Sikhi u Indiji i Židovi u Izraelu, borili protiv islama sa snažnim vlastitim religijskim uvjerenjima. Kinezi uglavnom i nisu posebno religiozni, ali posjeduju jednako snažni, čak i nemilosrdni nacionalizam i vjeru u svoju civilizaciju. Ako za vodiča uzmemo povijest, današnja dekadentna, udosađena, postreligiozna i postnacionalna Europa neće biti dostojan protivnik islamu, osim ako ponovo ne otkrije vjeru u svoju vlastitu kulturu i volju da je obrani. Međutim, ovo će se morati dogoditi uskoro, jer će islamsko demografsko osvajanje većine kontinenta postati nepovratna činjenica. Rezultat toga će biti ili Eurabija ili pakistanizacija Europe, uzorak čiju primjenu na Balkanu gledamo već generacijama. Ovo nije paranoja, nego samo osnovno shvaćanje onoga što islam jest i pažljivog isčitavanja lekcija povijesti.
2. Rat
Osobno, mislim kako je ova alternativa barem jednako toliko vjerojatna kao i gornji “Eurabija” scenarij. Također, ona sadrži nekoliko pod-scenarija, koji djelomično ovise o tome kada će rat početi, a djelomično i to tome je li ostalo nešto od zapadnog ponosa i otpora, u ovoj Europi koja se guši pod samosablažnjavanjem i multikulturalizmom.
2.1 Pakistanizacija Europe
Muslimani nisu dovoljno brojni da bi mogli kontrolirati cijeli kontinent. Kada rat počne, dogodit će se obostrana etnička čišćenja te će muslimani zauzeti djelove zapadne Europe. Na primjer, pojas koji se proteže od djelova Njemačke, kroz Belgiju i Nizozemsku do Francuske, ali možda čak i regije unutar pojedinih narod-država. Neće sve biti izgubljeno, ali neki djelovi hoće, a mnoga područja će biti jako pogođena borbom. Mnoga od naših kulturnih blaga će gorjeti. Kako će se otuda stvari razvijati, teško je predvidjeti. Možda će ovaj novi “Pakistan” u srcu Europe postati izvor stalnih nestabilnosti i polazno uporište za džihadske upade na područja nevjernika, jednako kako je to sada Pakistan prema Indiji. Možda ćemo svjedočiti polaganom ponovnom osvajanju ovog područja, moguće i kroz generacije ili čak stoljeća.
Naravno, moguće je da će biti više od jednog muslimanskog područja. Kosovo i dijelom Bosna u ovom su trenutku funkcionalni islamski mostobrani u Europi. Iz britanske Indije stvorena su dva Pakistana, Zapadni Pakistan (današnji Pakistan) i istočni Pakistan (današnji Bangladeš). Postojao je i pokušaj stvaranja južnog Pakistana (današnja država Andhra Pradesh – tada se zvala država Hyderabad), ali taj pokušaj je zaustavljen vojnom silom. Moguće je da će posvuda nastati mnoštvo malih Pakistana. “Zone” u Francuskoj zvuče sumnjivo slično muslimanskim “mohallama” u Indiji, iako tamo situacija nije tako loša kao u Francuskoj. Pola milijuna kršmirskih hindusa živi u izbjegličkim logorima u New Delhiju, blizu vladinih kompleksa i svi ih ignoriraju. Glasovi 150 milijuna muslimana su važniji od pola milijuna kašmirskih hindusa, koji nemaju političke moći. Možda ćete vidjeti sličnu situaciju u Europi – na primjer, Francuze koji žive u izbjegličkim logorima u Parizu blizu gradskog centra i političare vođe koji idu naokolo i melju arapsku/urdsku poeziju – a onda i običan francuski narod koji se pravi da sve to ne vidi, jer mu je previše neugodno pogledati stvarnosti u oči.
2.2 Rekonkvista – Drugo progonstvo Maura
Muslimani napadnu prerano, prije nego što su stvarno spremni uzeti pod kontrolu veća područja Europe. U ovom svjetlu je moguće sagledati džihad-pobune u Francuskoj. Oni precjenjuju svoju vlastitu snagu, a podcjenjuju snagu koja je, unatoč svemu, još uvijek preostala u Europi. Počet će, kao što ove stvari uvijek počinju, prije nego što itko bude spreman. Svi, islamisti, protodhimmiji, neonacionalisti, spavajuća srednja klasa, misle kako imaju više vremena nego što je to stvarno slučaj. Možda će sve započeti više ili manje nezgodom, kao Prvi Svjetski Rat, kroz čin marginalnog igrača nesvjesnog uloga koji su u igri. Jednako kako je Prvi Svjetski Rat započeo atentatom na Franza Ferdinanda, ovaj rat (koji će biti jednako toliko važan i kulturno destruktivan) možda će početi ubojstvom simbolične, ali politički nevažne figure. I suprotan scenarij je moguć. Nacionalisti ili desni ekstremisti ubiju istaknutu islamsku figuru i tako pokreću val islamskog terora koji se širi cijelom Europom. Još jedna mogućnost je mega-napad, kemijskim oružjem ili jednostavno velikom samoubilačkom bombom ili valovima takvih bombi, koje uspijevaju iznad svih očekivanja svojih planera te pobiju tisuće ljudi i/ili unište simbolički važne mete, katedralu, muzej ili čak Kanal. Prestrašena javnost tada zahtijeva strogu vladinu akciju. Neke vlade djeluju, dok su druge nesposobne nešto poduzeti, zbog čega se njihovi građani sami obrambeno organiziraju. Islamisti nisu centralizirani. Oni ne mogu uvijek kontrolirati djelovanje svojih raznolikih ćelija ili usamljenih fanatika. Prije ili kasnije, netko će otići predaleko.
Jednom kada se građanski rat rasplamsa u jednoj zemlji, može se, a vjerojatno je da hoće, proširiti i na druge zemlje. Upravo sada svjedočimo tome, kako se manji “solidarni neredi”, slijedeći nemire u Francuskoj, uprizoruju od strane muslimana u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Danskoj. Uzevši u obzir nedostatak pravih granica u Europskoj Uniji, nije vjerojatno da će se rat ograničiti na samo jedan narod. Ovo će stvoriti domino efekt te će muslimani još jednom biti izbačeni iz Europe, nakon velikog krvoprolića i milijuna mrtvih preko cijelog kontinenta. Počet će poput jugoslavenskog scenarija, sa nekoliko gradova koji će postati nalik na velika Sarajeva. Muslimani će postati, kao u Srbiji, žrtve nacionalizma i ponovo oživjelog fašizma. Moguće je da će neka područja biti potpuno očišćena od Europljana te će funkcionirati po talibanolikim načelima, ali neće dugo izdržati među kontinentom zahvaćenim bijesom rata i nacionalnim/religijskim strastima. Nedostajat će im ekonomska baza za vođenje uspješnog rata. Njihove linije opskrbe iz islamskih zemalja biti će u najboljem slučaju slabašne. To će rezultirati raspadom Europske Unije, a možda i Ujedinjenih Naroda. Arapski svijet će podržavati muslimane te će tako produžiti rat, ali neće pobijediti u njemu. Turska će možda pokrenuti rat protiv nekoliko Europskih zemalja i/ili Rusije, ali će i ona izgubiti.
Ova situacija bi mogla pokrenuti rast neofašizma i neonacionalizma, a moguće i pad europske demokracije. Snage koje islamofašizmu osiguravaju uspjeh protiv lomljivih, liberalnih demokracija, biti će od malo koristi protiv oživjelog europskog nacionalizma. Ovo su, naravno, loše vijesti one među nama koji su odrasli i vrednuju liberalnu demokraciju te uživaju u slobodi i napretku koji ona pruža. Europski neonacionalizam će vjerojatno biti neprijateljski raspoložen prema interesima Sjedinjenih Država i otvoreno antisemitski. Ništa od toga neće lijepo izgledati. Nasilje će biti blizu i biti će vrlo osobno. Europska neonacionalistička budućnost će biti ispunjena paranojom i fanatizmom te slijepom, očajničkom borbom. Biti će izgubljeno mnogo od vrijednosti.
2.3 Globalni građanski rat
Europa je bila glavno bojno polje jednog hladnog i dva vruća svjetska rata. Mogla bi postati i navjažnije bojno polje u Islamskom svjetskom ratu. A možda bismo to mogli nazvati i Multikulturalnim svjetskim ratom, jedno kako je Drugi svjetski rat bio Fašistički rat, a hladni rat Komunistički rat. Svjetski rat već sada lagano krčka, kako se muslimani sukobljavaju sa Rusijom, Europom, Izraelom, Kinom, Indijom, SAD-om i jugoistočnom Azijom. Kada jednom počnu borbe u Europi, mogle bi se proširiti izvan kontinenta i izazvati svjetski rat. Ovo je scenarij “Globalnog građanskog rata”. To bi postao najgori i najdestruktivniji rat u ljudskoj povijesti, a mogao bi uključivati upotrebu nuklearnog oružja na obje strane. Mogao bi potpuno uništiti Srednji Istok i Sjevernu Afriku, jako oštetiti Europu, Indijski podkontinent i djelove jugoistočne Azije te prouzokovati velike žrtve SAD-u, Australiji i Africi. Njegove sekundarne i ekonomske posljedice će se osjećati na svim djelovima planeta, uključujući i one najmanje uključene u stvarnu borbu, poput Latinske Amerike i Istočne Azije.
Ovo što danas možemo vidjeti na zapadu samo su pozdravni topovski hici nastavka džihada protiv kršćanstva, zaustavljenog pod Bečom 1683. godine. Ovaj novi juriš došao je kao izavna posljedica dopuštanja muslimanima da se dosele na zapad. Muslimani su obvezani na džihad i budalasto je očekivati da će se od toga ustegnuti. Naša vlastita budalaština im je pružila priliku da djeluju iznutra. Muslimani i njihova religija još nisu spremni prihvatiti pluralizam, demokraciju i slobodu mišljenja. Zapravo, demokracija nije spojiva s islamom, kako su mnogi muslimanski imami izjavili. To je njihovo tumačenje Kurana. Dakle, ne bi nas trebalo iznenaditi što će muslimani pokrenuti džihad protiv nas. U njihovim očima, ako mi nismo vidjeli da će se to dogoditi, greška je na nama. I u pravu su.
Držim kako naša društva, prilagođena slobodnoj i otvorenoj misli, ne mogu nastaviti trpjeti ovaj stalni napad na slobodu. Ako se ovaj napad ubrzo ne zaustavi, slobodno društvo će početi nestajati, a s njim će otići i ekonomija. To možda neće biti odmah vidljivo, ali s vremenom će se zaista dogoditi. Ako se trend pojačanog sukobljavanja nastavi, tada neopozivo idemo u smjeru velikog oružanog sukoba sa islamskim svijetom. To će u Europi također voditi građanskom ratu nezamislivih razmjera. Ne može se reći da Europski građanski ratovi (Prvi i Drugi svjetski rat) bili šminkerski sukobi. Svaki novi dan donosi novosti o događima za koje se čini kako nas vode tom neizbježnom cilju. Mi se ne želimo boriti za religiju, ali smo svejedno uvučeni u religijski sukob, protiv naše volje. Naši političari ne mogu zamisliti da se nalazimo u religijskom sukobu. To je tako démodé – stvar je izašla iz mode još negdje u srednjem vijeku. To je sve tako besmisleno, to se može izbjeći. Vremena ima malo, a mi trebamo djelovati sada, kako bi smo izbjegli veliku ljudsku tragediju.
Kako komentator DP111 kaže, mi ćemo lako dobiti otvoreni rat sa islamom. Ono što me zabrinjava je što ćemo, u slučaju nuklearnog napada na Zapad, vrlo brzo posegnuti za opcijom TREĆE PRETPOSTAVKE. Tijekom protekle dvije godine sam na LittleGreenFootballs i na Jihad/Dhimmi Watch izjavljivao kako će naš neizbježni žestoki nuklearni odgovor protresti i temelje naše vlastite civilizacije. Naša judeo-kršćanska civilizacija ima ugrađeni kompleks krivnje, a mi nećemo moći podnijeti šok cijene naše pobjede. Ovo je razlog zbog kojeg opcija rata nije dobra opcija, osim ako budemo u stanju redefinirati svrhu ovog rata. Međutim, ako rat neprijatelju NE dovedemo sa ispravno definiranom moralnom i političkom svrhom, nećemo imati podršku javnosti za taj rat. Džihad će se u međuvremenu nastaviti, jer džihadisti i muslimanski svijet u svojim vlastitim očima imaju jasnu moralnu i religijsku svrhu, koja im je odobrena sa najviše, božanske instance.
3. Druga Renesansa – Obnova zapada u Europi
Iako moram priznati da mi se ovaj scenarij trenutno čini najmanje vjerojatnim, treba raspraviti mogućnost da islamska prijetnja natjera zapad da promisli o svojim vrijednostima i tako vrati svoju snagu. Može li se to napraviti i kako bi to izgledalo? Je li moguće izbjeći i veliki rat i Eurabiju, ili su to već sada puste želje? Rast Eurabije je tijesno povezan s rastom Europske Unije. Možda bi Eurabiju mogli zaustaviti rastavljanjem Europske Unije? Postoji li nešto što možemo učiniti kako bismo izbjegli raspad Europske demokracije, bilo od strane sve totalitarnije Eurabije, bilo od oživjelog neofašizma?
Džihadisti imaju jasnu moralnu svrhu, dakle i mi moramo definirati čak još moćniji moralni argument o tome kako je naš cilj pravedniji, moralniji i bolji – ne samo za našu javnost, čiju nepokolebljivu podršku trebamo, već i za mnoge muslimane širom svijeta. Hugh Fitzgerald iz Jihad Watcha preporučuje opciju sprječavanja širenja: islam ne može biti pomiren sa zapadnim vrijednostima, što znači da trebamo fizičku razdvojenost, koliko god je to moguće. Razdvajanje prepoznaje kako su, u ovom trenutku, islam i demokracija nepomirljivi. Tako razdvajanje svima ostavlja nadu za budućnost. Rat, prema kojem sada idemo, zaustaviti će napredak i prouzrokovati rascjep u čovječanstvu koji će biti teško popraviti. Osnovni impuls islama je širenje na područja nevjernika. U nemogućnosti tog širenja, islam će, u povjesnim mjerilima, brzo propasti te tako osloboditi 1.2 milijarde ljudi od svog ropstva i donijeti im istinsku slobodu. Što više možemo tražiti. Da bismo vratili našu moralnu svrhu, možemo dakle iskoristiti borbu protiv islama kao emancipaciju milijarde robova od fašističke ideologije. A upravo je to ono što islam jest.
Dodatno čitanje: “Eurabia” Defined, by Andrew G. Bostom
O ISLAMU » pogled sa zapada 
Komentiraj