Eurabijski kod – 1. dio

prijevod prvog dijela Fjordmanovog eseja Eurabijski kod

Ovaj sam esej odlučio napisati nakon komentara jednog novinara, ne ljevičara po standardima moje zemlje (Norveška), a koji je Eurabiju odbacio kao običnu teoriju zavjere, usporedivu sa Protokolima Sionskih Mudraca. Ja ne osporavam činjenicu da teorije zavjere postoje, niti da mogu biti opasne. Napokon, Protokoli i Dolchstosslegende ili “mit noža u leđa” – ideja kako Njemačka nije izgubila Prvi svjetski rat, već je bila izdana od strane socijalista, intelektualaca i židova – pomogli su utrti put Adolfu Hitleru i nacistima u vremenu prije Drugog svjetskog rata.

Međutim, ono što me zbunjuje je široko rasprostranjeno vjerovanje mnogih (ne samo u islamskom svijetu, već i u Europi i Sjedinjenim Državama) kako su teroristički napadi u kojima su 11. rujna 2001. srušeni tornjevi blizanci WTC-a u New Yorku zapravo namjerno i kontrolirano rušenje, organizirano od strane američke vlade, a sve kako bi se okrivili muslimani. O ovoj pretpostavci se u zapadnim medijima mnogo puta raspravljalo. Iako je ona često (ne i uvijek) odbacivana i izrugivana, ipak se spominje.

Nasuprot tome, Eurabija – koja tvrdi da se islamizacija Europe ne događa pukim slučajem, već aktivnim sudjelovanjem europskih političkih vođa – jedva da se uopće spominje, unatoč činjenici da ju je lakše dokumentirati. Pogađa li spominjanje Eurabije preblizu? Možda se ne uklapa u protu-američki stav mnogih novinara? Zanimljivo je da ni oni novinari koji inače kritiziraju Europsku Uniju, zbog njezinih elemenata slobodnog tržišta, nikad ne pišu o Eurabiji.


Iz ovih razloga, isprobati ću je li postavka Eurabije točna, ili je li barem smislena. Ovaj projekt sam nazvao Eurabijski Kod, ciljajući na veliki bestseler Dana Browna, “Da Vincijev Kod”. Brownovo izmišljeno djelo “dokumentira” zavjeru Crkve o prikrivanju istine o Isusu. Nisam siguran da će moje djelo postati jednako popularno, ali sam siguran da će biti bliže stvarnom stanju stvari.

Kada gospodin Brown opet poželi pisati o velikim europskim urotama, bilo bi dobro da svoj pogled usmjeri na Brussels, a ne na Rim. To bi bilo mnogo zanimljivije. Slijedi kratki nacrt pretpostavki spisateljice Bat Ye’or iz njene knjige “Eurabia: Euro-Arab Axis” (Eurabija: Euro-arapska Osovina). Moji podaci se temelje na njezinoj knjizi (koju preporučujem pročitati u potpunosti). Osim toga, crpio sam i iz nekih njezinih članaka i intervjua. Te informacije ponovo objavljujem uz njezin blagoslov, ali ovaj sažetak je u potpunosti moje djelo.

U razgovoru sa izraelskim novinama Haaretz, Bat Ye’or je objasnila kako je francuski predsjednik Charles de Gaulle, razočaran gubitkom kolonija u Africi i na Srednjem istoku, kao i sve manjim utjecajem Francuske na međunarodnoj pozornici, u 1960-ima odlučio stvoriti strateški savez sa arapskim i muslimanskim svijetom, kako bi se natjecao sa utjecajem Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.

“Svjedočimo potpunom preobražavanju Europe, kao rezultatu namjerne politike,” rekla je Bat Ye’or. “Krećemo se prema potpunoj promjeni u Europi, koja će bivati sve islamiziranija te će postati politički satelit svijeta Arapa i muslimana. Europske vođe odlučile su se na savez sa arapskim svijetom, kroz koji su se obvezali prihvatiti arapski i muslimanski pristup prema Sjedinjenim Državama i Izraelu. Ovo se ne odnosi samo na vanjsku politiku, već i na unutrašnja pitanja europskog društva, poput useljavanja, integracije useljenika i ideje kako je islam dio Europe.”

“Europa se nalazi pod stalnom prijetnjom terora. Teror je način primjenjivanja pritiska na europske zemlje, kako bi ih se natjeralo da stalno ustupaju pred zahtjevima arapskih predstavnika. Oni, na primjer, zahtjevaju da se u odnosu Palestinaca i Izraela Europa uvijek stavlja na stranu Palestinaca.”

Tako je projekt Eurabije postao proširena vizija anti-američke de Gaullističke politike, ovisne o stvaranju euro-arapskog entiteta, neprijateljski nastrojena prema utjecaju Amerike. Projekt je davao podršku europskim ambicijama zadržavanja važnih sfera utjecaja u bivšim kolonijama te istovremeno europskim proizvodima otvarao velika tržišta u arapskom svijetu, posebice u zemljama proizvođačima nafte, kako bi se Europi osigurale isporuke nafte i prirodnog plina. Osim toga, useljavanje muslimana te promicanje multikulturalizma i snažne islamske prisutnosti u Europi, omogućilo bi pretvaranje Mediterana u unutrašnje euro-arapsko more.

Korištenje pojma “Eurabija” uvedeno je u sredini 1970-ih, kao naslov časopisa koji je uređivao predsjednik Udruženja za Francusko-Arapsku Solidarnost, Lucien Bitterlein, a koji je objavljivan u suradnji sa Groupe d’Etudes sur le Moyen-Orient (Geneva), France-Pays Arabes (Paris) te Middle East International (London). Njihovi članci pozivali su na zajednička euro-arapska stajališta na svim razinama. Ovi konkretni prijedlozi nisu samo razmišljanja osamljenih teoretičara; oni uvode stvarne političke odluke smišljene i ostvarene u suradnji sa europskim parlamentaracima i državnim vođama.

Tijekom konferencije za tisak 27. studenog 1967., Charles de Gaulle je otvoreno izjavio kako je suradnja Francuske sa arapskim svijetom postala “temeljno polazište naše vanjske politike.” Do siječnja 1969., Druga Međunarodna Konferencija za Podršku Arapima, održana u Kairu, u točki 15 svog zaključka odlučila je “…osnovati posebne parlamentarne skupine, ondje gdje iste već ne postoje, te koristiti parlamentarnu platformu za podršku Arapima i palestinskom otporu.” Pet godina kasnije, u Parizu, u srpnju 1974., pod točkom euro-arapskog dijaloga, osnovano je Parlamentarno Udruženje za Euro-Arapsku Suradnju (Parliamentary Association for Euro-Arab Cooperation).

Bat Ye’or je posebno naglasila ovaj zajednički euro-arapski politički program. Prvi korak u njegovom ostvarenju bila je konstrukcija zajedničke vanjske politike. Opet je Francuska bila vodeća sila ovog ujedinjenja, koje je već prije osmišljeno od strane unutrašnjeg kruga generala de Gaullea i arapskih političara. Arapske države su od Europe zahtijevale pristup zapadnoj nauci i tehnologiji, europsku političku neovisnost od Sjedinjenih Država, pritisak na Sjedinjene Države, kako bi se ove priklonile njihovoj politici prema Arapima i demonizaciju Izraela kao prijetnje svjetskom miru, kao i mjere koje će pogodovati useljavanju Arapa i širenju islamske kulture u Europi. Ova suradnja će isto tako uključivati i priznavanje Palestinaca kao posebnog naroda te PLO-a i njegovog vođu Arafata kao njihovih prestavnika. Do 1973. godine oni su bili poznati samo kao arapske izbjeglice, čak i među drugim Arapima. Koncept palestinskog naroda tada jednostavno nije postojao.

Tijekom naftne krize 1973. godine, arapski članovi OPEC-a (Organization of the Petroleum Exporting Countries) objavili su da, zbog Yom Kippurskog rata koji je bio u tijeku između Izraela i njegovih arapskih susjeda Egipta i Sirije, OPEC više neće isporučivati naftu onim zapadnim zemljama koje podržavaju Izrael. Iznenadno povećanje cijena nafte imalo je dugotrajne posljedice. Ne samo što je rezultiralo povećanim priljevom petrodolara u zemlje poput Saudijske Arabije, što nije samo Saudijcima omogućilo financiranje islamske obnove širom svijeta, već je imalo utjecaja i na Zapad, posebno u Europi.

Međutim, arapski vođe morali su prodavati naftu. Njihove su zemlje vrlo ovisne o europskoj ekonomskoj i tehnološkoj pomoći. Isto su ustvrdili i Amerikanci tijekom naftnog embarga 1973. godine. Prema Bat Ye’or, iako je naftni čimbenik sasvim sigurno pomogao zabetonirati Euro-arapski Dijalog, radilo se samo o alibiju kojim se željelo prikriti politiku, koja se u Francuskoj pojavila prije ove krize. Ta politika, smišljena u 1960-tima, imala je utjecajne prethodnike u francuskom snu iz 19. stoljeća – upravljanju arapskim carstvom.

Ovaj politički program bio je pojačan planskim kulturnim preobražavanjem Europe. Simpozij Euro-arapskog Dijaloga, održan u Veneciji (1977.) i Hamburgu (1983.) donio je preporuke koje su uspješno provedene. Ove su preporuke bile popraćene i namjernim, povlaštenim useljavanjem Arapa i drugih muslimanskih useljenika u Europu, u ogromnim brojevima.

Preporuke su uključivale:

  1. Usklađivanje napora arapskih zemalja u širenju arapskog jezika i kulture u Europi
  2. Stvaranje zajedničkih euro-arapskih kulturnih središta u europskim prijestolnicama
  3. Potrebu dovođenja arapskih učitelja na europske institucije, specijaliziranih u podučavanju arapskog jezika Europljanima
  4. Potrebu suradnje između europskih i arapskih stručnjaka u svrhu predstavljanja pozitivne slike arapsko-islamske civilizacije i suvremenih arapskih pitanja školovanoj europskoj publici

Zbog svoje osjetljive i u korijenu nedemokratske prirode, ovi sporazumi nisu mogli biti sastavljeni u obliku pisanih dokumenata i sporazuma. Iz istog su razloga europske vođe odlučile zvati svoje ideje “dijalogom.” Svi sastanci, odbori i radne grupe uključivali su predstavnike zemalja Europske Zajednice i Europskog Vijeća, kao i članove iz arapskih zemalja i Arapske Lige. Planovi djelovanja i odluke donošeni su na zatvorenim sjednicama. Ništa od toga nije službeno zabilježeno.

Euro-arapski Dijalog (EAD) je politička, ekonomska i kulturna intitucija, zamišljena tako da osigura savršeno slaganje između Europljana i Arapa. Njezina struktura postavljena je na konferencijama u Kopenhagenu (15. prosinca 1973.) i Parizu (31. srpnja 1974.). Najvažniji zastupnik ove politike jest European Parliamentary Association for Euro-Arab Cooperation (Europsko Parlamentarno Udruženje za Euro-arapsku Suradnju), osnovano u 1974. Drugi vodeći organ Dijaloga je MEDEA Institut – Europski Institut za Istraživanje Mediterana i Euro-arapsku Suradnju, osnovan 1995. godine uz potporu Europske Komisije.

U intervjuu sa Jamiem Glazovom iz Frontpage Magazinea, Ye’or je objasnila: “U domaćoj politici, EAD je uspostavio blisku suradnju između arapskih i europskih medija, televizije, radija, novinara, izdavačkih kuća, akademija, kulturnih centara, školskih udžbenika, udruženja studenata i mladeži, turizma. Crkveni međuvjerski dijalozi bili su odlučni u razvijanju ove politike. Eurabija je dakle ova snažna euro-arapska mreža udruženja – opsežna simbioza sa suradnjom i partnerstvom u politici, ekonomiji, demografiji i kulturi.”

Pokretačka snaga Eurabije, Parlamentarno Udruženje za Euro-arapsku Suradnju, utemeljeno je 1974. godine u Parizu. Ono sada ima više od šest stotina članova – iz svih većih europskih stranaka – aktivnih kako svojim nacionalnim parlamentima, tako i u Europskom Parlamentu. Francuska nastavlja biti ključni igrač ovog udruženja.

Isplanirana je obuhvatna politika. Ta politika za logičnu posljedicu ima stvaranje simbioze Europe i muslimanskih arapskih zemalja, što bi Europi trebalo dati – pri tome posebno Francuskoj, glavnom igraču projekta – težinu i prestiž koji bi se mogli mjeriti sa Sjedinjenim Državama. Ova politika je poduzeta prilično neprimjetno i samozatajno, gotovo sasvim izvan službenih sporazuma, koristeći se naizgled bezazlenim imenom Euro-arapskog Dijaloga. Organizacija je djelovala pod blagoslovom i vodstvom ministara europske Vlade, koji su blisko surađivali sa svojim arapskim pandanima te sa predstavnicima Europske Komisije i Arapske Lige. Cilj je bio stvaranje pan-mediteranskog entiteta, koji bi omogućio slobodno kretanje ljudi i dobara.

Na kulturnoj bojišnici započela je potpuna rekonstrukcija povijesti, prvotno poduzeta tijekom 1970-ih na europskim sveučilištima. Ovaj proces je odobren na parlamentarnom sazivu Vijeća Europe u rujnu 1991., na sastanku posvećenom “Doprinosu islamske civilizacije europskoj kulturi.” Ponovo je potvrđen od strane francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca u njegovom obraćanju 8. travnja 1996. u Kairu, osnažen od strane Romana Prodija, predsjednika moćne Europske Komisije, EU “vlade” i kasnije predsjednika talijanske Vlade, kroz stvaranje Zaklade za Dijalog Kultura i Civilizacija. Namjena ove zaklade bila je kontrola svega što se u Europi o islamu priča, piše i misli.

Kroz protekla tri desetljeća, EEC i političke i kulturne organizacije EU izumile su izmišljenu islamsku povijest i civilizaciju. Povijesni zapisi o gaženju osnovnih ljudskih prava svih ne-muslimana i žena pod šerijatom (islamskim zakonom) se ili ignoriraju ili odbacuju. U ovom viđenju svijeta jedina moguća opasnost dolazi iz Sjedinjenih Država ili Izraela. Stvaratelji Eurabije su u Europskim medijima poduzeli uspješnu promidžbenu kampanju protiv ove dvije zemlje. Izmišljanje i podmetanje je olakšano otprije postojećim anti-semitskim (abbr) i anti-američkim naginjanjima u nekim dijelovima Europe, iako su se obje sklonosti uvelike ispuhale, zahvaljujući upravo Eurabijancima i njihovim suradnicima.

Ponovnom pojavom palestinskog terorističkog džihada, 31. siječnja 2001. godine Europski povjerenik za Vanjske poslove Chris Patten objavio je Europskom Parlamentu kako bi europska vanjska politika posebnu pažnju trebala posvetiti svom južnom krilu (u EU žargonu – arapskim zemljama), dodajući kako je on osobno oduševljen općim prihvaćanjem davanja veće važnosti mediteranskom partnerstvu.

Bat Ye’or drži kako su “naši političari savršeno dobro informirani o islamskoj povijesti i o trenutnoj politici njihovih poslanstava, agenata i stručnjaka. Tu nema nevinosti, već samo velike krutosti u korupciji, cinizmu i perverziji vrijednosti.”

U uvodu svoje knjige, ona piše: “Ova knjiga opisuje evoluciju Europe od judeo-kršćanske civilizacije, sa važnim post-prosvjetiteljskim svjetovnim elementima, do post-judeo-kršćanske civilizacije, podložne ideologiji džihada i islamskih snaga.”

Nova europska civilizacija u stvaranju može se ispravno opisati “civilizacijom dhimmizma.” Riječ dhimmizam dolazi iz Kuranske riječi “dhimmi.” Ona se odnosi na podložene individue, ne-muslimane koji prihvaćaju ograničavajuću i ponižavajuću podložnost islamskim snagama, kako bi izbjegli porobljavanje ili smrt. Cijeli islamski svijet kakvim ga danas znamo, jest proizvod ove 1300 godina stare džihadske pokretačke snage, pri čemu su jednom cvatuće većinski ne-muslimanske civilizacije bivale dovedene do kolapsa i dhimmizma. Dhimmi je manje vrijedno biće, koje ponižavanje i agresiju trpi u tišini. Ovako postavljeni odnosi muslimanima dovoljavaju uživanje u višem statusu te povećavaju i njihovu mržnju i osjećaj nadmoćnosti, a sve pod zaštitom zakona.

Eurabija je čudnovat novi entitet. Posjeduje političku, religijsku, kulturnu i medijsku komponentu, koje su Europi nametnute od strane moćnih vladinih lobija. Dok Europljani žive u ograničenjima Eurabije, izvan ponešto zbunjene opće svijesti malo je onih koji su ih svakodnevno svjesni.

Ova Eurabijska politika, namjerno nejasno izražena, poduzeta je na najvišim političkim razinama i koordinirana je preko cijele Europske Unije. Ona usađuje anti-američku i anti-semitsku euro-arapsku subkulturu u srž svakog društvenog, medijskog i kulturnog područja. Oni koji se s njom ne slažu bivaju ušutkani ili bojkotirani. Ponekad bivaju otpušteni sa svojih poslova, žrtve totalitarne “ispravnosti,” nametnutne uglavnom od akademskih, medijskih i političkih krugova.

Prema Ye’or, Francuska i ostatak zapadne Europe više nisu u stanju promijeniti ovu politiku: “To je projekt koji je zamišljen, isplaniran i ustrajno ostvarivan kroz politiku useljavanja, propagandu, crkvenu podršku, ekonomska udruženja i humanitarnu pomoć, kulturnu, medijsku i akademsku suradnju. Unutar ovog političkog okvira odrasli su naraštaji; školovani su i uvjetovani za podršku i slaganje s njim.”

Jesu li tvrdnje Bat Ye’or točne, ili, jesu li uopće moguće?

Bernard Lewis je istaknuo kako je, uz uzajamni pristanak medu povijesničarima, “moderna povijest bliskog istoka počela 1798. godine, kada je francuska revolucija stigla u Egipat, u obliku malih ekspedicijskih snaga, vođenih mladim generalom Napoleonom Bonaparteom – koji ga je osvojio i zatim dugo njime vladao, zapanjujućom lakoćom.”

U neuspješnom pokušaju pridobivanja podrške egipatskog puka, Napoleon je izdao proglase u kojima je veličao islam. “Narode Egipta,” objavio je nakon svog ulaska u Aleksandriju 1798. godine, “govorit će ti kako sam došao uništiti vašu religiju; nemojte tome vjerovati! Odgovorite im da sam došao obnoviti vaša prava, kazniti uzurpatore i da ja, više nego Mamluci, poštujem Boga, njegovog Proroka i Kuran.”

Prema svjedocima, Napoleon je svoj proglas završio frazom: “Bog je velik, a Muhamed je njegov prorok.” Muslimanskom uhu ovo zvuči kao shahada – izjava vjerovanja u jedinstvo Alaha i u Proroka Muhameda kao njegovog zadnjeg glasnika. Recitacija shahade, prvog od pet stupova islama, smatra se trenutkom obraćenja na islam (islam ne poznaje obraćenje u kršćanskom smislu). Muslimani su tako mogli zaključiti da se Napoleon obratio na islam. Zapravo, jedan od njegovih generala, Jacques Ménou, zaista se obratio na islam.

Engleski admiral Nelson kasnije je porazio Francuze i prisilio ih na odlazak. Iako je francuski pohod na Egipat trajao samo tri godine, pokazao je kako je Zapad sada tako nadmoćan islamskom svijetu, da su Zapadnjaci mogli ući u samo središte arapskog područja, tada još uvijek dijela Otomanskog Kalifata, kako god su htjeli. Samo ih je druga zapadna sila mogla prisiliti na odlazak. Šok shvaćanja ove situacije pokrenuo je u 19. stoljeću prve pokušaje reformiranja islama.

Jedna od pozitivnih posljedica zapadnih osvajanja bio je dolazak francuskih znanstvenika u Egipat i zasnivanje moderne egiptologije. Među najvažnijim, to je dovelo do otkrića kamena iz Rozete, koji je kasnije francuskom filologu Jean-François Champollionu poslužio za dešifriranje drevnih egipatskih hijeroglifa. Međutim, taj susret je također ostavio i trajne posljedice na Europu, prije svega Francusku.

Francuska invazija na Alžir 1830. godine označila je još jedno poglavlje ove priče. Kasnije su Francuzi zavladali Tunisom i Marokom. Konačno, nakon Prvog svjetskog rata, stekli su vlast nad nekadašnjim područjima Otomanskog Kalifata, koji danas čine Siriju i Libanon. Nakon Drugog svjetskog rata, Francuski vojnici postupno su se povukli sa arapskih područja, vrhunac čega je bio rat u Alžiru i alžirska nezavisnost 1962. godine. Međutim, dugi odnosi sa Arapima rezultirali su vjerovanjem kako Francuzi imaju poseban odnos i razumjevanje Arapa i muslimana. Zajedno sa vodstvom Francuske u kontinentalnoj Europi, ovo je imalo omogućiti osnovu nove vanjske politike.

Predsjednik de Gaulle je nastojao na Francuskoj i Europi neovisnima od dviju supersila. U jednom govoru je izjavio: “Da, to je Europa, od Atlantika do Urala, to je Europa, cijela Europa koja će odlučiti sudbinu svijeta.” U 1966. godini povukao je Francusku iz zajedničkog vojnog zapovjedništva NATO pakta, iako je ostao unutar organizacije.

Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, de Gaulleova osuda Izraelaca zbog njihove okupacije Zapadne Obale i pojasa Gaze označila je značajnu promjenu u Francuskoj vanjskoj politici. Prije toga Francuska je – jednako kao i ostatak Zapadne Europe – snažno podržavala Izrael, do te mjere da je zajedno sa Izraelom još 1956. godine ratovala protiv Naserovog Egipta. Međutim, od 1967. nadalje, Francuska je zauzela naglašeno pro-arapski stav.

Često se govori kako je engleska vanjska politika ostala ista još od 16. stoljeća. Njezin cilj bilo je sprječavanje bilo koje zemlje, bilo Španjolske, Francuske ili kasnije Njemačke, od dominacije kontinentalnom Europom, do one mjere do kojeg bi to predstavljalo opasnost za Englesku. S druge strane, može se reći kako je i francuska politika ostala istom kroz nekoliko stoljeća; njezin cilj je francusko vodstvo nad Europom i mediteranskom regijom u cilju zadržavanja anglo-saksonske (kasnije anglo-američke) dominacije. Ovu sliku zakompliciralo je ujedinjenje Njemačke u kasnom 19. stoljeću, ali njezine glavne crte ostaju iste do danas.

Napoleon je osobni heroj francuskoj premijera de Villepina. Nekoliko istaknutih francuskih vođa 2005. godine je sasvim otvoreno izjavilo kako je predloženi EU ustav u svojoj biti proširena Francuska. Ministar pravosuđa Dominique Perben je rekao: “Konačno smo postigli ovu ‘Europe á la française’, koju smo tako dugo čekali. Ustavni sporazum jest proširena Francuska. To je Europa ponovno napisana na francuskom.”

Od samih početaka, Francuska je bila ta koja je vodila projekt europskih integracija. Činjenica da se francuska politička elita nikad nije odrekla svog vodstva nad Europom, zorno je prikazana tijekom rata u Iraku. Nakon što su 2003. godine Poljska, Madžarska i Češka podržale Sjedinjene Države, predsjednik Chirac je proslavljeno izjavio: “Propustili su dobru priliku za začepe,” dodajući “Ove se zemlje nisu pristojno ponašale i bile su prilično nemarne prema opasnostima svojeg svrstavanja uz Ameriku.”

Jean Monnet, francuski ekonomist nikad izabran na javni položaj, često se spominje kao arhitekt europskih integracija. Monnet, pragmatist sa dobrim vezama, na postupnom stvaranju europskog jedinstva radio je iza scene.

Richard North, autor bloga EU Referendum i koautor (sa Christopherom Bookerom) knjige “The Great Deception: Can The European Union Survive” (Velika Prijevara: Može li Europska Unija preživjeti), tvrdi kako je Jean Monnet godinama – barem od 1920-ih – sanjao o građenju “Sjedinjenih Država Europe.” Iako je dakle Monnet na umu imao stvaranje europskog entiteta sa svim svojstvima države, svjesno je izabrana ublažena retorika, ne bi li se otežalo razvodnjavanje ideje, stvaranjem samo još jednog međuvladinog tijela. Također, ovako je formulirana kako ne bi prestrašila nacionalne vlade, budući da joj je svrha premostiti njihov suverenitet.”

U svojoj analizi povijesti Europske Unije, autori tvrde kako EU nije iznikla iz Drugog svjetskog rata, kao što se čini da mnogi ljudi misle. Bila je planirana barem čitavu generaciju prije toga.

Schumanova deklaracija od 9. svibnja 1950., naširoko predstavljena kao početak napora prema stvaranju EU, obilježavana u “Danu Europe,” sadrži fraze koje tvrde kako je to “prvi korak prema federaciji Europe” te kako će “ovaj prijedlog voditi ostvarenju prvog konkretnog temelja europske federacije.” Međutim, kako su primjetili kritičari Europske Unije, ovi politički ciljevi se u pravilu propuštaju navesti kada se Deklaracija spominje, pa su mnogi ljudi potpuno nesvjesni njihovog postojanja.

Federacija je, naravno, država, a ipak: “već se deseljećima prvaci EC/EU integracija kunu kako nemaju pojma o takvim planovima. Polagano, EEC/EC/EU je sticala sve više osobina nadnacionalne federacije: zastava, pa himna, Vlada, Vrhovni Sud, valuta, zakoni.”

Osnivači EU su “pazili da svojim građanima pokažu samo dobroćudne osobine svog projekta. Projekt je osmišljen za provođenje u koracima, kao proces, tako da ni jedna od njegovih faza ne bude dovoljno sumnjiva da podigne opoziciju na noge u toj mjeri u kojoj bi joj taj proces bilo moguće omesti ili zaustaviti.

Booker i North Europsku Uniju nazivaju usporenim državnim udarom: najspektakularnijim državnim udarom u povijesti,” osmišljenim tako da polagano i pažljivo zaobiđe demokratski proces i podloži stare narode-države Eureope, a bez da se to javno objavi.

Ironija je da je Francuska danas taoc istih onih sila koje je sama pokrenula. Džihad-pobune muslimanskih useljenika u Francuskoj 2005. pokazale su kako Eurabija sada više nije stvar francuske vanjske politike, već francuske unutrašnje politike. Francuska će gorjeti ako ne nastavi udovoljavati Arapima i pristajati na njihov program.

Rast islamskog stanovništva je eksplozivan. Prema nekim podacima, jedno od troje djece danas rođene u Francuskoj je muslimansko dijete. Stotine muslimanskih “geta” već sada slijede šerijatski, a ne francuski zakon. Neki vjeruju kako će Francuska polako postati muslimanska zemlja, dok drugi u bliskoj budućnosti predviđaju građanski rat.

Možda u tome ima neke pjesničke pravde – zemlja koja je započela i vodila stvaranje Eurabije sada će biti uništena svojim vlastitim Frankensteinskim čudovištem. Međutim, zlurado likovanje nad francuskim problemom neće pomoći. Nastupajući pad Francuske Republike loša je vijest za ostatak Zapada. Što će se dogoditi sa francuskim financijskim resursima? Prije svega, pitanje je tko će naslijediti stotine nuklearnih bojevih glava? Hoće li i ova oružja pasti u ruke muslimana džihadista?

Nastavak slijedi…

2 komentara »

  1. mepe said

    SUPER

  2. iskreni said

    istina je takva. nista je ne moze sprijeciti

RSS feed for comments on this post · TrackBack URI

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: