Pravednička silovanja

2 kolovoza, 2007 u 12:51 · Filed under Aktualnosti, Croatia, Hrvatska, Islam, Žena u islamu

Članak iz Gloss-a, zahvala na članku komentatorici Andi

Vezano čitanje: Muhamedovo loše mišljenje o ženama

Dvanaestogodišnjak je šetnjom po selu s djevojčicom iz drugog klana okaljao ime njezine obitelji. Obitelj je zahtijevala zadovoljenje pravde pred seoskim sudom, «džirgom», a ono je za ispravljanje nepravde odredilo skupno silovanje dječakove starije sestre. Nije bilo teško naći četiri dragovoljca za izvršenje osude. Sve se to dogodilo u 21.stoljeću, u Pakistanu.

Za razliku od drugih sličnih svakodnevnih priča iz Pakistana, spomenuta je dobila ime i lice. Za razliku od drugih djevojaka koje pate i koje, obečašćene, obično same sebi presude ili se zatvore u svijet samoće, Mukhtaran Mai svoju je potresnu priču otkrila javnosti. Otkrila je da se događa nešto za što svi znaju, ali jednostavno pred tim zatvaraju oči. Više od tri godine prošle su od tog događaja, a pakistanska Vlada sve donedavno nije željela izdati izlaznu vizu za Mukhtaran Mai pa tako nije mogla na poziv nekih nevladinih međunarodnih organizacija napustiti Pakistan. Kažu da nije potrebno iznositi prljavo rublje u inozemstvo sve dok se slučaj sudski ne okonča kod kuće.

Već i sam pogled na bilo koje pakistanske dnevne novine otvara košaru punu prljavog rublja. Policija je uvečer zadržala dvadesetdvogodišnju djevojku, a noću su je u policijskoj postaji skupno silovala trojica policajaca. Liječnicu koja je noću dežurala u ambulanti neznanac je zavezao i više puta silovao; u međuvremenu si je priuštio odmor uz gledanje televizije. U stanu su našli ubijenu cijelu obitelj; žene su prije smrti bile brutalno silovane. I tako dalje i tako dalje, dan za danom.
U državi u kojoj će vam muškarci jednoglasno tvrditi kako njihova «skrb» o ženama proizlazi iz duboka poštovanja prema njima. Na pitanje zašto skrivaju svoje žene, odgovaraju: «Zato što ih poštujemo.»

Pakistan uz svoju granicu s Afganistanom ima sedam tzv. plemenskih područja čiji je status uistinu poseban, a dobila su ga raspadom Britanskog Carstva na Indijskome poluotoku. Pakistanska Vlada na tim područjima nema nikakve ovlasti. Premda su sastavni dio Pakistana, u tim plemenskim područjima na snazi je lokalno plemensko pravo koje se razlikuje od sela do sela, od plemena do plemena. A to pravo, osim u samo jednom selu, nije nigdje zapisano. Širi se isključivo usmenim putem, s oca na sina. Osim toga, skupina seoskih starješina ili džirga svako ga put dopunjuje konkretnim odlukama i zapovijedima.

Tijekom posljednjeg lokalnog glasovanja džirge su na nekim plemenskim područjima ženama zabranile glasovati, a kamoli kandidirati se. Za možebitne prekršiteljice propisali su visoke novčane kazne i progon.

Kada se pakistanska Vlada nakon prošlogodišnjih londonskih napada hitno usmijerila na uništavanje terorizma, neke su džirge hladno odlučile kako njihova plemena neće sudjelovati u tim Vladinim naporima i zabranile takvo djelovanje na svojim područjima, na koja je iz Afganistana pobjeglo najviše talibana i njihovim pristaša.

Odluke džirge nemaju nikakav ustavni okvir; njihov je okvir isključivo religija, odnosno radikalno tumačenje islama, onakvo kakvo daju i za kakvo se zalažu lokalni suci, «mule». Vjerojatno ne treba posebice naglašavati da žene pritom nemaju pravo glasa. A o tome kako bolesna mašta u tim odlukama uopće nema granica, govore skupna silovanja koja naručuju džirge, kao u slučaju Mukhtaran Mai.

Većina tih silovanja (uglavnom je riječ o kažnjavanju nekog čina jednog od muških žrtvinih rođaka) ostaje neprijavljena. Protiv odluka džirgi ne plemenskim područjima pritužba nije moguća, a izvršenje kazni brzo je i ponižavajuće. Budući da takvo silovanje obečasti i cijelu žrtvinu obitelj, podrazumijeva se da se žrtva mora sama pobrinuti za ponovno zadobivanje časti. Drugim riječima to znači da mora napustiti ovaj svijet, u čemu joj obitelj nerijetko pomogne.

Pakistanska provincija koja je najbliža plemenskim područjima, a koja spada pod stvarnu nadležnost pakistanske Vlade, jest Sjeverozapadna pogranična provincija (NWFP).

Pešavar, glavni grad provincije, gospodarsko je središte okolnih plemenskih područja. A kao posljedica toga ne iznenađuje da se utjecaj bespravnosti «tih» područja s talibanskim prizvukom može osjetiti i u toj provinciji.

Za talibanski primjer poštovanja žena određeni su se pakistanski politički krugovi u Sjeverozapadnoj pograničnoj provinciji zagrijali toliko da su prihvatili zakon («Hasba Bill») kojim je u provinciji zavladalo uređenje slično onome koje je u Afganistanu vrijedilo prije pada talibanskog režima. Najveći dio zakona pakistanski je vrhovni sud, na svu sreću, odmah proglasio neustavnim i time, zasad, spriječio zakonito širenje tih ekstremnih ideja. No, u svakodnevnom životu ti ekstremi i dalje žive. Ipak, za žene pokrivanje glave nije obavezno (kao što je to npr. u Iranu).

Lokalnog liječnika koji je u dnevnim novinama objavio nekoliko članaka o osobnoj higijeni i sprječavanju širenja spolnih bolesti ubili su jer je njegovo pisanje, navodno, bilo nemoralno, nepristojno i neislamsko.

Neke trgovine u kojima su prodavali glazbene instrumente i CD-e uništene se, zapaljene ili zatvorene. Naime, i glazba se smatra neprihvatljivom. Glazba nije prihvatljiva zato što otupljuje živčani sustav zbog čega čovjek više nema potpunu kontrolu nad samim sobom te lakše podliježe živonim iskušenjima. Usporuđuju je s alkoholom i drogama.

Smetaju im čak i ženska lica na filmskim plakatima, tako da su na peševarskim ulicama ona prebojena crnom bojom. Naravno, u znak poštovanja.

Glupost nije ograničena samo na plemenska područja i provincije u njihovoj blizini; slučaj Mukhtaran Mai dogodio se u središnjem dijelu Pakistana. Prema nekim izvorima u Pakistanu se gotovo svakog dana dogodi barem jedno naređeno skupno silovanje i barem jedno ubojstvo djevojke zbog časti i to unatoč činjenici da pakistanski pravni sustav na području gdje je doista na snazi, naravno, ne dopušta takve postupke. Ali paralelni vjerski sustav i neobrazovanost očigledno su još prejaki.

Mukhtaran Mai je pomoću odštete koju joj je dodijelila Vlada izgradila privatnu školu kako bi obrazovanjem mladih spriječila glupost naraštaja koji dolaze. Ali takve su škole još u manjini u usporedbi s cijelom mrežom vjerskih škola u kojima na školskom rasporedu nema mjesta za snošljivost. U njima se sa ženama čak i ne rukuju budući da im vjera to ne dopušta.

Tradicionalne niti toliko su utkane u ljude da je u Pakistanu i danas najviše unaprijed ugovorenih vjenčanja. A prema njihovim riječima takve su veze uglavnom i uspješnije jer muževa obitelj nevjestu (koja se, naravno, preseli u njihovu obiteljsku kuću) neizostavno prihvati. Kad je o vjenčanju iz ljubavi riječ, poteškoće s prihvaćanjem su najčešće prisutne.

Mukhtaran Mai bile je jedna od prvih koja je svoju kalvariju razotkrila javnosti. Otad se sve više silovanih pakistanskih djevojaka usuđuje izići u javnost sa svojom tragedijom, unatoč tome što postoji rizik da će kasnije zbog vlastite sigurnosti morati napustiti državu.

Svijest o tome raste i jača, a čak i najčvršće tradicionalne ideje s vremenom moraju pasti pod težinom otkrivene istine unatoč tome što su prema islamskom pravu kao dokaz istinitosti silovanja potrebna barem četiri muška svjedoka.

Permalink