Duboka kriza Zapada

Vezano čitanje: Komunizam 21. stoljeća, Drugi pad Rima

Napomena: Slijedi prijevod proširenog engleskog prijevoda (otprilike dvostruke veličine) članka koji je prvotno objavljen u norveškom dnevniku Klassekampenu 5. prosinca 2006 (vidi Europas dype krise). Članak je prouzrokovao stanovitu raspravu među norveškim intelektualcima, ali još nitko nije izazvao osnovne pretpostavke na kojima počiva. Objavljen je na stranici HonestThinking 19. svibnja 2007.


autor Ole Jørgen Anfindsen, Oslo, Norveška
urednik HonestThinkinga (ole at honestThinking.org)

Ponekad previše kompliciramo stvari. Ovaj članak je pokušaj objašnjavanja, korištenjem što manje riječi, razloga zbog kojih je Europa posebice, a općenito cijeli Zapadni svijet u dubokoj krizi. Ovo objašnjenje pratit će kratka rasprava o nekim mogućim prigovorima, nakon kojih je pruženo nekoliko otrežnjujućih činjenica i citata. Članak je upotpunjen nekim završnim mislima i primjedbama.

Moj pesimizam glede Zapadne civilizacije počiva na slijedećem jednostavnom promatranju: Negdje, nekako, mora postojati ograničenje raznolikosti koje društvo može podnijeti, a da ne postane disfunkcionalno.

Neću se pretvarati da znam gdje točno to ograničenje jest; ja jednostavno tvrdim da takvo ograničenje nužno mora postojati. Sa ovom osnovnom pretpostavkom, možemo zaključivati kako slijedi:

Teorija i rasprava

Prvo, zaista je moguće navesti najvažnije čimbenike koji imaju potencijal uzrokovati disfunkcionalnost društva. Ti čimbenici uključuju najmanje jezik, kulturu, religiju i etnicitet. Pažljivo primjetite kvalifikaciju u prvoj rečenici ovog odjeljka; upravo spomenuti čimbenici neće nužno stvoriti probleme, ali svi oni imaju potencijal za to. Razlike u ova četiri područja su primjeri onoga što možemo zvati temeljnim razlikama, tj. razlikama kojima se ne može dopustiti da rastu bez ograničenja, ako želimo da društvo ostane zdravo. Ovo je tako stoga što su ovi čimbenici snažno povezani s našim osjećajem identiteta, pripadanja i lojalnosti; onih vrsta stvari bez kojih ni jedno društvo ne može funkcionirati.

Drugo, sposobnost bilo kojeg društva da se nosi sa temeljnim razlikama biti će promjenjiva kroz vrijeme. Na primjer, društvo sa ekonomijom u usponu privremeno će u ovim područjima imati veću toleranciju. Budući da se ekonomski rast ne može nastaviti u nedogled, sposobnosti društava Zapada da se nose s temeljnim razlikama prije ili kasnije morat će se smanjiti.

Treće, kada god društvo prijeđe svoja ograničenja glede količine temeljnih razlika koje je sposobno podnijeti, neke vrste snaga će – nužno – u tom društvu ući u igru, kako bi obnovile dovoljnu razinu jedinstva.

Kako će ovo utjecati na Europu u nadolazećim desetljećima? Čini se kako su mogućnosti prilično drakonske:

Krajnji rezultat ovog procesa vjerojatno će upasti u jednu od ove tri glavne kategorije, iako su mogući i hibridni scenariji:

Teško se može poreći da se razina raznolikosti stalno povećava u svim nacijama koje trenutno sudjeluju u multikulturalnom projektu. Tek trebam vidjeti bilo čiji prijedlog o tome kako ćemo izbjeći dosezanje gore spomenutog ograničenja.

Jedan mogući prigovor gornjem tijeku razmišljanja je da je raznolikost snaga, a ne smetnja. Međutim, takva primjedba propušta uvidjeti ključnu stvar. Sigurno je, premalo raznolikosti može biti problem, ali isto vrijedi i za previše raznolikosti. Gotovo je bezbroj primjera iz stvarnog života koji imaju ovu osobinu; potrebno je imati određenu količinu nekog sastojka, ali jedva da je ikad dobro imati nekog sastojka koliko god je to moguće.

Raznolikosti unutar ljudskih društava nisu iznimka za ovo pravilo. Istog trenutka kada takva raznolikost naraste iznad ograničenja unutar kojeg je korisna i zdrava, vidjet ćemo simptome poput razvoja paralelnih društava unutar većeg društva, manjka komunikacije i međusobnog razumijevanja zbog različitih jezika, neuskladivih pogleda na svijet, suprotstavljenih vrijednosti i tako dalje i tako bliže.

Nekoliko koraka dalje ovim putem i dobro funkcioniranje demokracije biti će ometeno građanima koji će glasovati za kandidate koji zastupaju njihovu određenu religiju, etničku grupu ili jezik, umjesto glasovanja za kandidate sa boljim političkim programom. Ako se raznolikosti dozvoli rasti bez granica, prije ili kasnije će društvo u pitanju postati disfunkcionalno.

Tragično je da se ove stvari odvijaju ovdje u Europi, pred našim vlastitim očima. A ipak, sveučilišni svijet i mediji su samo umjereno zabrinuti, dok se za većinu naših političara čini kako nemaju pojma što bi se moglo ili što bi trebalo učiniti.

Zanimljivo je da se, dok se javnosti redovito ispire mozak sloganima poput “raznolikost je naša snaga”, na raznolikost mišljenja o multikulturalizmu ne gleda lijepo, blago rečeno. Dapače, vladajuća elita ulaže ozbiljne napore u sprječavanje istinske, duboke, razumne i upućene rasprave o ovim teškim pitanjima.

Razultat je intelektualno zatupljujuća kultura konsenzusa, koja se brine za to da svi poslušno stupamo na istu melodiju raznolikosti. To jest, raznolikosti u onim područjima za koja su naše elite odlučile da je raznolikost Dobra Stvar, ali zato jednoličnosti, konformizma i političke korektnosti drugdje. Europa je, jednostavno rečeno, u dubokoj intelektualnoj nevolji, a koja će morati uzrokovati i političku nevolju.

Trenutna kretanja u Europi

Pojasnimo ova pitanja nekim otrežnjujućim činjenicama iz Nizozemske, Velike Britanije i Francuske.

Prema statistici objavljenoj u studenom 2006. u norveškom dnevniku Klassekampen, u 2005. godini 119.275 osoba je izabralo napustiti Nizozemsku, dok je 92.297 osoba iste godine ušlo u zemlju. Većina onih koji su otišli bili su etnički Nizozemci, dok su većina došljaka bili ne-Zapadnjaci koji su došli preko zakona o okupljanju obitelji. Ovaj proces teče već nekoliko godina te se očekuje kako će se u budućnosti nastaviti i jačati.

U ožujku 2006. nizozemska obavještajna organizacije AIVD objavila je izvještaj nazvan Nasilni Džihad u Nizozemskoj. Izvještaj se bavi činjenicom da, usprkos značajnim naporima u zaustavljanju tog razvoja, radikalizacija mladih muslimana se nesmiljeno nastavlja. AIVD upozorava da se, ako se trenutna kretanja nastave, nizozemsko društvo možda kreće prema raspadu.

U lipnju 2006. The Sunday Times je izvjestio kako je jedan od najiskusnijih britanskih vojnih stratega, kontraadmiral Chris Parry, upozorio da trenutno demografsko kretanje predstavlja prijetnju Zapadu sličnu onoj koja je srušila Rimsko Carstvo. Mi smo jednostavno nesposobni integrirati, a još manje asimilirati sve veći tok useljenika koji dolaze u Europu.

U Francuskoj je situacija već posebno ozbiljna. Nasilje u predgrađima i pobune su tako česti, da se više ne smatraju novostima te ih mediji u velikoj mjeri ignoriraju. Ali tko god pogleda na opću situaciju glede integracije ne-Zapadnih useljenika u Europi, pronaći će da je i drugdje stanje prilično zastrašujuće. Bitni problemi uključuju nedostatak discipline i posljedične probleme sa učenjem u školama, narastajuće razine nasilja i kriminala u velikim gradovima, sve više i više etničkih Europljana nalazi kako je teško živjeti u velikom broju predgrađa i u drugim područjima, a također je povećan broj zlostavljanja i napada na židove.

Odbijanje suočavanja sa stvarnošću

Na medunarodnoj pozornici postoji stalan tijek članaka i knjiga koji predviđaju pad Europe, što također stvara prilično zanimljivu situaciju. S jedne strane, određeni stručnjaci i intelektualci čine sve što mogu kako bi upozorili na nadolazeću katastrofu. S druge strane, vladajuća elita inzistira kako je sve u redu. Primjer je norveški premijer Jens Stoltenberg, koji je u ožujku 2006. u glasilu Samtidenu napisao slijedeće: “Zadnjih dvadeset godina su vjerojatno bile najuspješnije u povijesti čovječanstva. Svijet napreduje, a pesimisti su u krivu.”

Krajnje je vrijeme da jeftinu propagandu zamijenimo ozbiljnom analizom. Je li ili nije slučaj da gore spomenute temeljne razlike u Europi ovih dana rastu izvan kontrole? Što će, ako će išta, zaustaviti ovaj rast? Koliko ja mogu reći, to će se dogoditi samo ako ponovo razmislimo o cijelom našem režimu useljavanja, ali većina naših političara, kao i veliki djelovi sveučilišta i medija agresivno odbacuju svaki takav prijedlog.

Pristalice multikulturalnog projekta čine se odlučnima osigurati da njihov politički Titanic nastavi punom parom naprijed, bez obzira na buduću cijenu u ljudskim životima i rasulo društva. Ovi ljudi zaslužuju da ih se nazove multiciničnima.

Europa nije bila u ovako opasnim vodama otkad je Hitlerovo ludilo pokrilo naš kontinent tamom. Čije je to greška? Glavna odgovornost leži na naivnim, kukavičkim, moći gladnim i/ili arogantnim političarima. U ne malom dijelu odgovornost leži i na sveučilišnom svijetu i medijima, koji mahom nastavljaju idealizirati situaciju i gušiti demokratsku raspravu.

Tu i tamo neki od glavnih političara u Europi, na primjer Tony Blair, izreći će tvrde riječi o useljavanju, integraciji, vrijednostima Zapada, smrti multikulturalne ideologije, ili nešto slično tome. Međutim, sve dok ne demonstriraju u praksi da su spremni provesti mjere koje bi zaista mogle nešto značiti, ja sumnjam da su to samo prazne riječi nesposobnjakovića bez pravog plana djelovanja. Manje vjerojatno, ali ne i nezamislivo, to su riječi ciničnih ljudi koji pokušavaju sakriti svoje prave namjere.

Mi sada brzamo prema problemima neviđenih razmjera. Zatvaranje očiju i nadanje najboljem sve dok ne bude prekasno, vjerojatno je najgora moguća strategija. Ako problemi ubrzo ne budu priznati te ako ne budu učinjeni ozbiljni napori u pronalaženju mogućih rješenja, vjerojatno je samo pitanje vremena prije nego će jedan broj Europljana početi pratiti nizozemski primjer i potražiti izlaz za nuždu. Zaista, sve više Nijemaca i Britanaca to već sada čini. Takvi migracijski uzorci se mogu nastaviti samo određeno vrijeme prije nego što počnu pokretati sami sebe, a u tom slučaju sudbina Europe će postati zapečaćena. Svaka moralna osoba i useljenicima i Europljanima duguje pokušati spriječiti takav scenarij.

Zaključci

Očito je kako je ovaj članak napisan iz europske perspektive. Međutim, umišljanja, utopijske vizije i intelektualne obmane, koji su na dobrom putu da unište Europu, na slobodi su i divljaju i u ostatku zapadnog svijeta, ponajprije na sveučilištima i u medijima, čiji se utjecaj ne smije podcijeniti. Situacija u SAD-u i ostatku zapadnog svijeta možda nije tako ozbiljna kao u Europi, ali isti procesi koji podlokavaju temelje civiliziranog društva ovdje, marljivo su na djelu i tamo. Poseban je razlog za brigu mogućnost da SAD postanu ozbiljno oslabljene ili čak rastrgane unutrašnjim napetostima, koje su već sada vidljive pogledu cijelog svijeta.

Islamisti su ovoga sasvim svjesni. Oni savršeno razumiju kako je naša raznolikost njihova snaga. Pa ipak, mnogi konzervativci još uvijek u islamizmu vide našeg jedinog neprijatelja, propuštajući vidjeti još veću prijetnju koja dolazi iznutra.

Osim ako ne pojačamo naše napore u buđenju opće javnosti za izazove sa kojima se sučeljavamo; ako ne uspijemo razbiti spone politički korektnog mišljenja; ako se iskreno ne suočimo sa stvarnošću u svim područjima bitnim za dobro funkcionirajuće društva (bez obzira koliko istina bila bolna); cijeli zapadni svijet bi se mogao urušiti prije kraja ovog stoljeća. Zapravo, mislim da bi se to moglo dogoditi i za naših života. Sa napomenom, naravno, da će mnogi od nas prestati biti živi kada se ovi procesi jednom zaista zahuktaju.


Post scriptum

Različite verzije gornjeg članka poslane su u travnju i svibnju 2007. četirima poznatim publikacijama u Velikoj Britaniji i SAD-u (tri prvenstveno tiskovine i jedna bazirana na webu). Nijedna od njih nije prihvatila članak. To me je donekle iznenadilo, budući da sve one redovno objavljuju materijal koji je kritičan prema trenutnim multikulturalnim kretanjima.

Zašto je ovaj članak odbačen? Ne primivši nikakvog odgovora, mogu samo pretpostavljati. Moja pretpostavka je da se publikacije osjećaju nelagodno prema riječima etnički i etnicitet, a u kontekstu ozbiljnih problema. Iz mog članka bi, međutim, trebalo biti sasvim jasno da ja u ovim stvarima ne zagovaram nikakve ekstremne stavove. Naprotiv, ja tvrdim kako je određena količina raznolikosti, uključujući etničku raznolikost, dobra za zdravo društvo. Međutim, ako se prema izazovima etničke raznolikosti postavljenim pred nas ne počnemo odnositi na izravan i pošten način, pun poštovanja, bojim se da su naše šanse za pobjedu u ratu protiv globalnog džihada i radikalnog islama zaista vrlo male. Štoviše, neuspjeh sa ovim pitanjem utrt će put ljudima koji će sasvim sigurno biti izravni, koji će možda pokušati biti pošteni, ali koji će imati malo ili uoće neće imati poštovanja. Ono što ovdje trebamo je slobodna, otvorena i prava intelektualna rasprava u duhu klasičnog eseja Johna Stuarta Milla O Slobodi. Pogledajte posebno Poglavlje II – o slobodi misli i rasprave; bit kojih je autor uhvatio kako slijedi:

Da su samo intelektualci bili sremni poslušati Millove savjete tijekom proteklih 60-ak godina, Zapad bi danas bio u potpuno drugačijoj situaciji (a svijet bi gotovo sigurno bio bolje mjesto).

Više je razloga zbog kojih će islamisti profitirati nekontroliranim rastom etničke raznolikosti na Zapadu, ovdje ću kratko spomenuti dva. Prvo, ovo će, samo za sebe, oslabjeti naša društva, uništavajući temelje dobro funkcionirajućih demokracija i stvarajući potrebu za totalitarnom ideologijom koja će moći počistiti multikulturalni nered dovođenjem zbroja temeljnih razlika ispod kritičnog praga. Drugo, vjerojatno je da će neke etničke grupe postati plodno tlo za islamski preporod. Ohrabrujem ljude koji imaju pristup potrebnim informacijama da dalje elaboriraju ove teme.

U svakom slučaju, odbijanje suočavanja sa stvarnošću teško da je ikad bilo dobra strategija. Ako je točno, kao što se gore tvrdi, da je etnicitet jedan od središnjih čimbenika (ne i jedini) kada se radi o lojalnosti, identitetu i osjećaju pripadanja ljudi, tada ovu temu zanemarujemo na svoju vlastitu štetu.

3 komentara »

  1. Tadija said

    Pročitao sam tekst i na engleskom.Prijevod je OK.Članak samo pothranjuje moja osobna razmišljanja o Zapadu, ulasku Hrvatske u EU,krizi kršćanstva i ekspanziji islama.

  2. rustemov abraham said

    Nista,novo i posebno.Razlicitosti su ogromne.ZAvisi iz kog ugla ih gledate,pozitivisticn\kog ili negativistickog,tako ih mozete i tumacit.
    Evet asamim tim i Europa su u velikom vrlogu globalnih desavanja.Nesluceni napredak nauke i tehnike moze dovesti do formiranja nove svetske strukture,to je neminovno.Bojim se da ce biti i vojnih sukoba i postoji mogucnost da izmaknu kontroli.Religija,njeno ispravno,izvorno tumacenje mozda bi moglo da pomogne.Bilo koja krajnost nije dobra,tu sada mislim da izuzetnu demokratiju u Evropi.Ona je kao prazan sud u koga se uliva druga tecnost prepunog suda i moze da napuni prvi sud koji je poluprazan ili stalno se prazni sa soppstvenim sadrzajem.Misljenja sam da mora doci do radikalne promene drustveno-ekonomskog sustava kao i formiranje nove skale vrednosti,kao vodilja ljudskog bitisanja i opstajanja.

  3. islampravavjera said

    Osim ako ne pojačamo naše napore u buđenju opće javnosti za izazove sa kojima se sučeljavamo; ako ne uspijemo razbiti spone politički korektnog mišljenja; ako se iskreno ne suočimo sa stvarnošću u svim područjima bitnim za dobro funkcionirajuće društva (bez obzira koliko istina bila bolna); cijeli zapadni svijet bi se mogao urušiti prije kraja ovog stoljeća. Zapravo, mislim da bi se to moglo dogoditi i za naših života. Sa napomenom, naravno, da će mnogi od nas prestati biti živi kada se ovi procesi jednom zaista zahuktaju.

    NO EAST NO WEST ISLAM IS THE BEST

RSS feed for comments on this post · TrackBack URI

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: