prijevod Fjordmanovog eseja Komunizam 21. stoljeća
Primio sam neke kritike zbog svog pokušaja shvaćanja ideoloških i povijesnih korijena Multikulturalizma. Kritičari tvrde kako se radi samo o mržnji, želji razbijanja Uspostavljenog Poretka pod svaku cijenu. Mnogi od zagovornika sami ne vjeruju u doktrinu Multikulturalizma, pa tako po njima ne bismo trebali gubiti vrijeme na analizu logike iza te pojave, budući da logike nema. Želja za razbijanjem Zapadnog društva zasigurno jest prisutna, ali ja vjerujem i kako postoje zamisli o željenom razultatu ovog procesa.
S jedne strane, od nas se očekuje da “slavimo” naše međusobne razlike, a istovremeno se prepoznavanje postojanja bilo kakvih razlika između grupa ljudi smatra tabuom i rasizmom. Teško da je to logički koherentno, što je jedan od razloga zbog kojih je Multikulturalizam moguće nametnuti samo totalitarnim sredstvima. Možda se sve može svesti na činjenicu kako nema velikih razlika, samo sitnih uvrnutosti, koje trebamo slaviti dok ih u istovremeno brišemo.
Govori nam se da se prema kulturnim i povijesnim identitetima odnosimo kao prema modnim predmetima, majicama koje možemo nositi i promijeniti po želji. Multikulturalno društvo je “šareno,” što je riječ koja se obično koristi za namještaj ili zavjese. Kulture su dakle ukrasi za prozore, malog značaja ili potpuno bez značaja te možemo imati jednu, jednako kao i drugu. Zapravo, dobro ih je tu i tamo promijeniti. Zar se ponekad ne zasitite tog starog naslonjača? Zašto ga ne biste zamijenili za novi sharia model? Naravno, nešto je manje komforan, ali je ovih dana u modi i razlikovat će vas od vaših susjeda, barem dok i oni ne nabave jedan. Želite li sa tom shariom i primjerak novog parfema Calvin Klein?
Trebamo imati na umu kako je ovaj pogled na kulturu kao uglavnom nevažnu stvar u srži marksistički pogled na svijet, koji su danas usvojili čak i djelovi političke desnice, ujedinjeni sa ljevičarima u vjerovanju kako je čovjek homo economicus, zbroj svojih radničkih i potrošačkih funkcija, ništa više od toga. Marksizam ne tvrdi kako su kulture ili ideje potpuno bez važnosti, već kako su od male ili sekundarne važnosti prema strukturnim ili ekonomskim uvjetima.
Čuo sam neke ljude kako mrtvi hladni izjavljuju kako, ako muslimani u budućnosti postanu većina u našim zemljama, to nije važno, jer su svi ljudi jednaki, a sve kulture su i tako mješavina svega ostalog. A budući kako su religije samo bajke, zamjena jedne bajke, kršćanstva, drugom bajkom, islamom, neće biti posebno važna. Sve religije ionako u osnovi govore istu stvar na različite načine. Međutim, nitko od tih ne bi ni sanjao reći kako sve političke ideologije “u osnovi govore istu stvar.” Oni jednostavno ne primjećuju religijske ili kulturne ideje kao važne, pa tako ne žele ni trošiti vrijeme na proučavanje uglavnom nevažnih detalja svakog pojedinog sustava vjerovanja. To se zove Marksistički materijalizam.
Neizrečeni zaključak iza ovog je da je doba različitih kultura gotovo. Svi ljudi svijeta postupno će se stopiti jedni s drugima. Etničke, religijske i rasne napetosti će nestati, jer čovječanstvo će postati jedno i jednako. Radi se o kulturnom i genetičkom Komunizmu. Nacije-države koji stvaraju svoje vlastite zakone i čuvaju svoje granice ustanovljuju “diskriminaciju” (razlikovanje) i predstavljaju prepreku ovoj novoj Utopiji, pa će ih trebati postupno rastaviti, počevši, naravno, sa narodima Zapada te ih zamijeniti svijetom u kojem svatko ima pravo ići gdje god želi i u kojem međunarodno zakonodavstvo i rezolucije o ljudskim pravima određuju pravni sustav, koji čuva elita – pretpostavljamo dobronamjernih – transnacionalnih birokrata koji upravljaju našim životima.
Ono što zastupatelji ove ideologije ne govore jest da bi, čak i kada bi bilo moguće rastopiti sva ljudska bića u jedan puk, što je za mene i nemoguće i nepoželjno, ovaj projekt uzeo generacije ili stoljeća te bi u međuvremenu došlo do velikih ratova i ogromnih patnji, uzrokovanih činjenicom da neće svi dopustiti da ih se tiho izbriše.
Prema svim aspektima vaše osobe, od jezika preko kulture do boje kože i religije, odnosi se kao prema zamišljenim društvenim konstruktima. Govori nam se kako su “sve kulture hibridi koji međusobno posuđuju,” kako smo “svi jednom bili useljenici,” pa tako nitko nema pravo polagati pravo na neki određen komad zemlje kao “svoj.”
Budući da smo “mi” društveni konstrukti, za pretpostaviti je da nas je moguće i društveno razmontirati. Marksistička “protu-kultura” 1960-ih i 1970-ih bila je vrlo učinkovita u napadanju temelja Zapadne civilizacije. Iskreno, zastrašujuće je primjetiti koliko štete društvu može nanijeti samo jedna generacija. Možda je točno to da je lanac jak koliko i njegova najslabija karika. Naš sustav obrazovanja sada je umjesto u podržavanje upregnut u rastavljanje naše kulture te je prešao iz Doba Razuma u Doba Dekonstrukcije. Socijalizam je uništio samo tkivo našeg društva. Naše su zemlje toliko oštećene da ljudi osjećaju kako nije ostalo ništa za što bi bilo vrijedno boriti se, a što je bez sumnje i bila namjera. Naša djeca iz škola izlaze kao izgubljene olupine i ideološki bogalji bez osjećaja identiteta te se susreću sa olujom bijesa ako pokušaju pokazati i najmanju naznaku kralježnice.
Codie Stott, bijela engleska školarka, uhićena je pod sumnjom počinjenja javne rasne uvrede, nakon što je odbila sjediti zajedno sa grupom učenika iz južne Azije, zbog toga što neki od njih nisu govorili engleski. Odvedena je u Swintonsku policijsku stanicu, gdje su joj uzeli otiske prstiju i bacili u ćeliju prije nego što su je pustili. Robert Whelan iz Civitas think-tanka je rekao: “Mnoga od ovih uhićenja ne dođu do suđenja – cilj je zaplašiti nas u samocenzuru sve dok sami ne budemo pazili što govorimo.”
Bryan Cork iz Carlislea, Cumbria u Lake Distictu, osuđen je na šest mjeseci zatvora zbog vikanja ispred džamije “Ponosan sam što sam Britanac,” i “Vratite se odakle ste došli.” Ovo se dogodilo dok su muslimani uspostavljali šerijatske zakone u britanskim gradovima te dobijali državne subvencije za uzdržavanje više od jedne supruge.
Antifascistisk Aktion iz Švedske, grupa koja se navodno bori protiv “rasista,” otvoreno se hvali brojnim fizičkim napadima na osobe, čija su puna imena i adrese objavljuju na svojoj stranici. Prema AFA-i, ovo je napravljeno zbog borbe protiv globalnog kapitalizma i za bezklasno društvo. Oni pripadaju ideologiji koja je kroz nekoliko generacija ubila sto milijuna ljudi, i oni su dobri momci. Oni koji se protive pretvaranju u manjinu u svojim vlastitim zemljama kroz masovno useljavanje, to su loši momci.
Ekstremna ljevica nije uspjela u pokretanju nasilne revolucije na Zapadu, pa se umjesto toga odlučila za stalnu, strukturnu revoluciju. Oni se sada nadaju kako će useljenici pružiti sirovi materijal za nasilnu pobunu, posebno zato što su mnogi od useljenika muslimani, koji su već demonstrirali tako divan talent za nasilje i uništavanje. Ljevica Zapada sada uvozi novi proleterijat, budući da ih je prethodni razočarao.
Anketa koju je provela Organizacija za Informiranje o Komunizmu (Organization for Information on Communism) pokazala je kako 90% Šveda starih između 15 i 20 godina nikad nije čulo za Gulage, iako ih je 95% čulo za Auschwitz. “Na nesreću, mi ovim rezultatima uopće nismo iznenađeni,” rekao je Ander Hjemdahl, osnivač UOK, za web stranicu The Local. U nacionalnoj anketi, 43% vjeruje kako su komunistički režimi odgovorni za manje od milijun ljudskih života. Stvarna brojka se procjenjuje na 100 milijuna. 40% vjeruje kako je komunizam doprinjeo povećanom prosperitetu u svijetu. Gosp. Hjemdahl kaže kako je nekoliko razloga za ovako masovno neznanje, među kojima je i taj što su “švedski novinari u velikoj većini ljevičari, mnogi od kojih su prilično daleko lijevo.”
Osobno sam pročitao izjave vodećih medijskih figura ne samo Švedske, već iz cijele Zapadne Europe, koji su se otvoreno hvalisali cenzurom tema povezanih sa masovnim useljavanjem i multikulturalnim društvom.
Muslimanski pisac Abdelwahab Meddeb vjeruje da će, kao rezultat francuskog utjecaja, cijelo mediteransko područje “postati laboratorij europske misli.” Prvo, ne vjerujem da se islam može reformirati, a čak i kad bi mogao, Francuskoj trenutno nedostaje kulturnog samopouzdanja za predvođenje takvog pothvata. Iza njihovog lažnog ponosa, oni su nacija duboko nesigurna u sebe i još uvijek nose psihološke rane iz svoje velike Revolucije 1789. I drugo: most je moguće prijeći u dva smjera. Hoće li Francuska biti most europskoj misli u islamski svijet, ili most islamskoj misli u Europu? Trenutno, druga opcija se čini vjerojatnijom. I konačno: Duboko zamjeram gledanje na desetke milijuna ljudskih bića kao na “laboratorij.” Na nesreću, gosp. Meddeb nije usamljen u svojim idejama.
Guy Verhofstadt, prvi ministar Belgije je rekao: “Belgija je laboratorij Europskog ujedinjenja.” Kakvu to vrstu povjerenja potiče u građanima izjava njihovog navodnog vođe kako je njihova zemlja laboratorij? Jesu li njihova djeca zamorci? Čini se kako jest tako.
U 1960. 7.3% stanovništva belgijske prijestolnice Brusselsa činili su stranci. Danas je ta brojka 56.5%. Jan Hertogen, marksistički sociolog, jedva skriva svoje oduševljenje ovim velikim eksperimentom u društvenom inženjeringu te vjeruje kako je ova zamjena stanovništva “dojmljiv i jedinstven razvoj sa europskog, pa čak i svjetskog gledišta.” Da, ovo je vjerojatno prvi put u ljudskoj povijesti da je jedna nacija demografski prepustila svoj glavni grad strancima, bez da je ispalila i jedan jedini hitac, ali sudeći prema kretanjima u ostatku Europe, ona neće biti i zadnja. Europska Unija i lokalne multikulturalne elite će se pobrinuti za to.
Nizozemska spisateljica Margriet de Moor pruža još jedan primjer zašto je Multikulturalizam masivan pokus u društvenom inženjerstvu, jednako radikalan i opasan kao Komunizam. Gospođa de Moor živi u nekoj vrsti alternativne stvarnosti, u kojoj će “europsko bogastvo i sloboda govora” uzrokovati Islamsku Reformaciju. Ali muslimansko useljavanje jako iscrpljuje prvo te polagano, ali sigurno uništava drugo:
Kada se osjećam optimistično, ponekad na Nizozemsku gledam kao na malu lakonsku zemlju koja nije orjentirana prema velikom ili teatralnom, kao na neku vrstu laboratorija na rubu Europe. Tu i tamo smjesa opasnih, lako zapaljivih sastojaka rezultira malom eksplozijom, ali u osnovi se proces običnih kemijskih reakcija nastavlja.”
Kakva to osoba svoju vlastitu zemlju naziva laboratorijem? Gospođa de Moor zvuči poput znanstvenice koja bez strasti pod mikroskopom proučava zanimljiv primjerak. Siguran sam da bi Theo van Gogh volio čuti kako je, kada je zbog “vrijeđanja” islama završio s nožem u prsima, u osnovi bio laboratorijski štakor, a isto tako i “rasist” Pim Fortuyn, prva žrtva političkog ubojstva u Nizozemskoj u nekoliko stoljeća. Ono što je jednom bila najtolerantnija nacija na svijetu, sada je uništeno muslimanskim useljavanjem. Ali, hej, da bi se napravio omlet, moraju se razbiti jaja, zar ne? Ova ubojstva su bez sumnje nezgodna stvar, ali nećemo sad zbog tih par sitnica opozvati cijeli Multikulturalni eksperiment.
Govori nam se kako su Arapi u Europi pokrenuli renesansu. Michelangelo je od Pape dobio narudžbu za oslikavanje svoda Sikstinske Kapele u Vatikanu. Naslikao je Boga kako stvara Adama. Je li ijedan od kalifa ili sultana ikada naručio sliku Alaha u Meki? Zašto ne, ako su sve kulture jednake i iste? Isto tako, politička djela starih Grka nikad nisu prevedena na arapski, budući da su opisivala sustave poput demokracije, gdje ljudi vladaju samima sobom prema svojim vlastitim zakonima. Muslimani ovo smatraju blasfemijom. A ista ta djela kasnije su na Zapadu proučavana s velikim zanimanjem.
Kultura je, daleko od nevažnog, iznimno važan čimbenik u oblikovanju društva. Na primjer, islamska agresivnost prema slobodi govora razlog je zbog kojeg muslimani nikad nisu imali znanstvenu ili industrijsku revoluciju. Ako vjerujete u evoluciju, nije li vjerojatno da su neke kulure evoluirale više od ostalih? Ali to kida Multikulturalizam na komade, zar ne?
Britanski premijer Tony Blair odstupa s dužnosti nakon što je u jednom desetljeću svoju zemlju uništio više nego bilo koji vođa prije njega. Nastupao je sa platformom Novog Rada, ali kako je ispalo, njegova stranka je ostala udana za iste stare ideje internacionalnog socijalizma.
Prema spisateljici Melanie Phillips, “Njega pokreće univerzalistički pogled na svijet koji minimizira duboku prirodu sukoba koji dijele ljude. On misli kako takve podjele u osnovi pripadaju primitivnoj prošlosti. (…) Otud njegova opsesija “univerzalnim” zakonom ljudskih prava. Otud i njegovo uvjerenje kako nacionalne granice više nisu važne, kako je masovno useljavanje dobra stvar i kako jedinstveni britanski identitet mora ustupiti mjesto multikulturalizmu. To je put, on smatra, za iskorjenjivanje sukoba, predrasuda i rata te stvaranje globalne utopije. Kakva duboko pogrešna prosudba. To je, umjesto ovoga, put za uništenje demokracije i nezavisnih nacija koje su je stvorile i koje je održavaju.”
Marie Simonsen, politička urednica norveškog ljevičarskog lista Dagbladet, napisala je u ožujku 2007. kako bi migriranje svih ljudi gdje god to žele trebalo priznati za univerzalno ljudsko pravo. Ova izjava došla je odmah nakon izvještaja UN-a koji je predvidio globalni rast populacije do 2050. za nekoliko milijardi ljudi.
Ne treba mnogo vještine kako bi izračunali da će neograničena migracija za sićušnu skandinavsku naciju rezultirati sigurnom smrću – ne kroz nekoliko generacija, već, teoretski, unutar nekoliko tjedana. Gospođa Simonsen tako podržava istrebljenje svog vlastitog naroda te to čini nakon dobrog razmišljanja. Njezini komentari nisu doživjeli opoziciju od ikoga u medijskim krugovima, što bi moglo govoriti kako većina njih dijeli njezine poglede, ili kako su sasvim rezignirani prema činjenici da je naša smrt kao naroda već sada neizbježna.
Karl Marx je definirao srž socijalizma kao ukidanje privatnog vlasništva. Pretpostavimo za trenutak da se prema zemlji možemo odnositi kao prema “vlasništvu” njezinih građana. Njezini stanovnici su odgovorni za izgradnju infrastrukture. Oni su napravili njezine ceste i komunikacije, njezine škole, sveučilišta i zdrastvene ustanove. Oni su stvorili njezine političke institucije te u svojim ljudima razvili umne kapacitete potrebne za njihovo održavanje. Zar je onda pogrešno da građani ove zemlje žele uživati u pogodnostima koji su sami stvorili?
Prema marksističkoj logici, jest.
Zamislite dvije slične kuće, jednu pokraj druge. U Kući A njezini su stanari kroz nekoliko generacija stvorili uredno i funkcionalno kućanstvo. Oni su ograničili broj svoje djece, jer su im svima željeli pružiti dobro školovanje. U Kući B, stanari žive u disfunkcionalnom kućanstvu sa previše djece, koja su primila vrlo malo visokog obrazovanja. Ona se jednom dana odluče preseliti kod susjeda. Mnogi od stanara kuće A prosvjeduju, ali neki od njih misle kako bi to moga biti dobra ideja. Oni kažu kako u Kući A ima mjesta za još ljudi. Osim toga, Amnesty International, Ujedinjeni Narodi i drugi tvrde kako je “rasizam” i “protiv međunarodnog zakona” da stanari Kuće A istjeraju uljeze. Vrlo brzo, Kuća A se pretvori u pretrpano i disfunkcionalno kućanstvo, upravo poput Kuće B.
Ovo se danas događa Zapadu. Kroz uvoženje problema Afrike i islamskog svijeta, Europa bi mogla postati propali kontinent. Ideja kako bi svi trebali imati slobodu preseliti se gdje god to žele te da je sprječavanje useljavanja u svoju zemlju “rasizam, ksenofobija i zadrtost,” jest Komunizam 21. stoljeća. I vjerojatno je kako će dovesti do ogromne ljudske patnje.
Jedna od velikih pogreški nakon kraja Hladnog rata bila je proglašavanje socijalizma mrtvom ideologijom, zbog koje dakle više nije trebalo brinuti. A evo nas, jedva generaciju poslije, kako otkrivamo da je marksističko razmišljanje prodrlo u svaki sloj našeg društva, od sveučilišta do medija. Dok je “tvrdi” marksizam Sovjetskog Saveza propao, barem za sad, “meki” marksizam zapadne ljevice je zapravo ojačao, dijelom i zbog toga što ga se smatralo manje prijetećim.
Ideje o Multikulturalizmu i de-facto otvorenim granicama stvorile su prividnu hegemoniju u javnoj raspravi. Skrivajući se iza oznaka poput “anti-rasistički” i “tolerancija,” ljevičari su postigli razinu cenzure koju nisu mogli ni zamisliti da su otvoreno iznjeli kako im je namjera radikalno preobraziti Zapadnu civilizaciju i uništiti njezine temelje.
Prema francuskom filozofu Alanu Finkielkrautu “uzvišena ideja ‘rata protiv rasizma’ postupno se pretvara u odvratno pogrešnu ideologiju. Ovaj anti-rasizam će za 21. stoljeće biti ono što je Komunizam bio za 20. stoljeće: izvorište nasilja.”
Alexander Boot, Rus po rođenu, otišao je na Zapad u 1970-ima, kako bi tamo otkrio da Zapad kojeg je tražio više ne postoji. Ovo ga je navelo da napiše knjigu “Kako je Zapad izgubljen.” Boot vjeruje da je demokracija, ili po riječima Abrahama Lincolna vladavina naroda, od naroda i za narod, zamijenjena riječnikokracijom, vladavinom riječi, od riječi i za riječ.
U kulturi u kojoj je jezik moć, a riječi se koriste kao oružje, oni koji kontroliraju najstrašnija od ovih oružja kontroliraju i društvo. Na Zapadu, gdje je jednakost u svim aspektima života najveća vrlina, a “diskriminacija” je smrtni grijeh, “rasist” je najgore od svih stvorenja. Oni koji kontroliraju definiciju “rasizma,” nuklearne bombe riječnikokracije, posjeduju snažno oružje kojim mogu zastrašivati protivnike. Puko izricanje riječi može uništiti karijere i živote, bez suđenja i bez prava na žalbu.
Moć definiranja trenutno uglavnom počiva u rukama kartela anti-rasističkih organizacija kojima dominira ekstremna ljevica, često u suradnji sa muslimanima. Pomoću ušutkivanja svake opozicije masovnom useljavanju kao “rasizma,” oni su u mogućnosti poduzeti transformaciju društva jednakih razmjera kao što je bila ona komunistička, a istovremeno ugasiti svaku raspravu o istoj.
Boot potpuno odbacuje tvrdnju kako je marksizam pogrešno shvaćen:
Svaka ozbiljna studija pokazati će kako je Marx svoje teorije zasnovao na industrijskim uvjetima koji su u to vrijeme već bili zastarjeli ili uopće nisu ni postojali. To nije čudno, budući da Marx nikad nije vidio unutrašnjost tvornice, poljoprivednog dobra ili manufakture. […] Što god drugo je bio, Marx nije bio znanstvenik. […] Marxovi ideali bili su neostvarivi upravo zbog toga što su bili toliko monstruozni da ih ni Boljševici nikad nisu uspjeli u potpunosti ostvariti, a ne zbog manjka entuzijazma u pokušaju. Na primjer, [Komunistički] Manifest (zajedno sa drugim tekstovima i Marxa i Engelsa) propisuje nacionalizaciju svog privatnog vlasništva bez iznimke. Čak ni Staljinova Rusija 1930-ih nije uspjela postići taj ideal. Zapravo, dobar dio sovjetske ekonomije tada je bio u privatnim rukama […] Zaista, u usporedbi s Marxom, Staljin počinje izgledati kao humanitarac. Marx je također inzistirao da se treba riješiti obitelji te da žene postanu javno vlasništvo. Ponovo, usprkos svim naporima, Lenjin i Staljin nisu uspjeli postići ni ovaj ideal. Dakle, ako su Boljševici i Nacisti iskrivili Marksizam, oni su to općenito napravili tako što su ga ublažili.
Bivši sovjetski disident Vladimir Bukovsky, koji je upozorio da je Europska Unija na putu postajanja još jednim Sovjetskim Savezom, drži kako je Zapad, iako je dobio Hladni Rat u vojnom smislu, izgubio na polju ideja: “Komunizam je možda mrtav, ali komunisti su ostali na vlasti u većini zemalja bivšeg Vašavskog bloka, a njihovi suradnici na Zapadu su došli na vlast širom svijeta (posebno u Europi). Ovo je ništa manje nego čudo: poraz nacista 1945. je, sasvim logično, u svjetskoj politici donio pomak nalijevo, dok je poraz komunizma 1991. ponovo donio pomak ulijevo, ovaj put sasvim nelogično.”
Bukovsky je u pravu: Nakon Hladnog Rata nismo imali temeljiti proces de-marksifikacije, sličan procesu de-nacifikacije nakon Drugog Svjetskog Rata i sada zbog toga plaćamo cijenu. Mnogim marksističkim idejama dopušteno je izdržati i mutirati, poput ideja da je kultura nevažna ili da je sasvim u redu poduzeti društvene eksperimente koji uključuju stotine milijuna ljudi. Marksistički povjesničar Eric Hobsbawn izjavio je kako bi, da je Sovjetski Savez uspio stvoriti funkcionirajuće socijalističko društvo, deseci milijuna ljudi bili prihvatljiva cijena. Ali marksistički ideali nasilne jednakosti mogu se provesti jedino vladom totalitarnih ovlasti, što neizbježno vodi totalitarnom društvu. Ne postoji “prosvjetljeni Marksizam,” a ideja kako ipak postoji vjerojatno je uništila više života nego bilo koja druga ideologija u modernoj povijesti.
Marksizam je organizirani zločin protiv čovječanstva.
Australski pisac Keith Windschuttle upozorava kako je posljedica kulturnog relativizma stav da ako apsolutna istina ne može postojati, ne može postojati ni apsolutna laž, što objašnjava slabost Zapada u sučeljavanju sa islamskim džihadom. Naš osjećaj za ispravno i pogrešno je duboko oštećen maksističkim razmišljanjem. Windschuttle hvali pisanja grčkog povjesničara Thucydidiesa o Povijesti Peloponeškog rata iz 5. stoljeća prije Krista:
“Politička povijest otkriva kako svijet stvaraju ljudi, prije negoli velike impersonalne sile te su ljudi, umjesto ‘slobode od odgovornosti’, odgovorni za posljedice svojih djela. Ovo je sama bit koja je nadahnula učenu Thucydidesevu studiju Peloponeškog rata: sudbinu Atene nisu odredili proroci, proročišta ili bogovi, već ljudska djela i društvena organizacija.”
Ideje su važne. Pojedinci su važni. Kulture su važne. Istina je važna i istina postoji. Nekada smo ovo znali. Vrijeme je da se toga opet prisjetimo i da odbacimo pogrešne ideje o nevažnosti kulture. Ako želimo proslijediti naše naslijeđe budućim generacijama, to nas ne čini rasistima, niti nas čini zlima odbijanje tretmana laboratorijskih štakora u društvenim eksperimentima ogromnih razmjera. Moramo napasti ideologiju transnacionalnog Multikulturalizma i neograničenog masovnog useljavanja u njezinom korijenu i onome što ona zaista jest: Komunizam 21. stoljeća.
O ISLAMU » pogled sa zapada 
Komentiraj