Sukob civilizacija / 5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje

Kazalo poglavlja

« 4. Rasjedne granice između civilizacija

Grupe ili države koje pripadaju jednoj civilizaciji, a koje su se uplele u rat sa ljudima iz neke druge civilizacije, prirodno pokušavaju dobiti podršku drugih članova svoje civilizacije. Kako svijet nakon Hladnog rata evoluira, civilizacijsko zajedništvo, kako je H. D. S. Greenway nazvao sindrom “bratske zemlje,” zamjenjuje promišljanja političke ideologije i tradicionalne ravnoteže snaga kao osnova suradnje i udruživanja. Ovo je, u postupnoj pojavi, moguće opaziti u post-hladnoratovskim sukobima u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni. Nijedan od navedenih sukoba nije bio potpuni rat između civilizacija, ali je svaki uključivao elemente okupljanja civilizacija, za što se činilo kako postaje sve važnije kako se sukob nastavlja, i što može pružiti obećanje budućnosti.

Prvo, u Zaljevskom ratu jedna arapska država napala je drugu, a zatim je ratovala protiv saveza arapskih, zapadnih i drugih država. Iako je samo nekoliko muslimanskih vlada otvoreno podržavalo Saddama Huseina, mnoge arapske elite privatno su navijale za njega, a osim toga bio je jako omiljen među velikim djelovima arapske javnosti. Islamski fundamentalistički pokreti do jednoga su podržavali Irak, prije nego li od zapada poduprte vlade Kuvajta i Saudijske Arabije. Jasno odbacujući arapski nacionalizam, Saddam Husein je izričito pozvao na pomoć u ime islama. On i oni koji su ga podržavali pokušali su definirati rat kao rat između civilizacija. “Ovo nije rat protiv Iraka,” snimio je Safar Al-Hawali, dekan islamskih studija na sveučilištu Al-Qura u Meki, na vrpcu koja je naširoko kružila. “Ovo je Zapad protiv islama.” Ignorirajući suparništvo između Irana i Iraka, glavni iranski vjerski vođa, Ajatolah Ali Khamnenei, pozvao je na sveti rat protiv Zapada: “Borba protiv američke agresije, pohlepe, ciljeva i politika smatrat će se džihadom, a bilo tko ubijen na tom putu je mučenik.” “Ovo je rat,” ustvrdio je Jordanski kralj Husein, “protiv svih Arapa i svih muslimana, a ne samo protiv Iraka.”

Okupljanje značajnih djelova arapskih elita i javnosti iza Sadama Huesina prisililo je one arapske vlade koje su bile u anti-iračkoj koaliciji da primire svoje djelovanje i ublaže javne izjave. Arapske vlade suprostavile su se ili udaljile od slijedećih pokušaja zapada u primjeni pritiska na Irak, uključujući nametanje zone zabrane letenja u ljeto 1992. i bombardiranje u siječnju 1993. Zapadno-sovjetsko-tursko-arapska anti-iračka koalicija iz 1990. je do 1993. postala gotovo isključivo koalicija zapada i Kuvajta protiv Iraka.

Muslimani su zapadna djelovanja protiv Iraka uspoređivali sa neuspjehom zapada u zaštiti bosanskih muslimana od Srba i nametanju sankcija Izraelu zbog kršenja rezolucija UN-a. Zapad je, navodili su, koristio dvostruka mjerila. Međutim, svijet civilizacija u sukobu neizbježno je i svijet dvostrukih mjerila: ljudi jedno mjerilo primjenjuju na njima bratske zemlje, a na druge primjenjuju drugačije mjerilo.

Drugo, sindrom bratske zemlje pojavio se i u sukobima na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Armenski vojni uspjesi u 1992. i 1993. potakli su Tursku na veću podršku svojoj religijskoj, etničkoj i vjerskoj braći u Azerbejdžanu. “Mi smo turski narod i imamo iste osjećaje kao i Azerbejdžanci,” rekao je 1992. jedan tuski službenik. “Mi smo pod pritiskom. Naše novine pune su fotografija zvjerstava i pitanja jesmo li još uvijek odlučni naganjati politiku neutralnosti. Možda bismo Armeniji trebali dati do znanja kako joj je u susjedstvu velika Turska.” Predsjednik Turgut Ozal se složio, primjetivši kako bi Turska trebala barem “malo prestrašiti Armence.” Turska će, ponovo je 1993. priprijetio Ozal, “pokazati zube.” Mlažnjaci turskog Vojnog zrakoplovsta izvodili su izviđačke letove duž armenske granice; Turska je zaustavila pošiljke hrane i zrakoplovne letove prema Armeniji; također je zajedno sa Iranom objavila kako neće prihvatiti cijepanje Azerbejdžana. U svojim zadnjim godinama postojanja, sovjetska vlada podržavala je Azerbejđan zbog toga što je imao vladu u kojoj su dominirali bivši komunisti. Međutim, padom Sovjetskog Saveza politička razmatranja ustuknula su pred religijskim razmatranjima. Ruske jedinice borile su se na strani Armenaca, a Azerbejdžan je optužio “rusku vladu za zaokret od 180 sutpnjeva,” prema podršci kršćanskoj Armeniji.

Treće, imajući na umu sukobe u bivšoj Jugoslaviji, zapadna javnost očitovala je prema bosanskim muslimanima suosjećanje i podršku, u užasima koje su pretrpjeli od ruke bosanskih Srba. Međutim, razmjerno malo zabrinutosti je izraženo prema hrvatskim napadima na muslimane i sudjelovanju u cijepanju Bosne i Hercegovine. U ranom stadiju jugoslavenskog raspada, Njemačka je, u neobičnoj demonstraciji diplomatske poduzetnosti i snage, potakla drugih 11 članova Europske Zajednice na slijeđenje primjera u priznanju Hrvatske i Slovenije. Kao posljedicu odlučnosti pape u pružanju snažne podrške dvjema katoličkim zemljama, Vatikan ih je priznao čak i prije Zajednice. Sjedinjene Države su slijedile Europu. Tako su se vodeći igrači zapadne civilizacije svrstali iza svojih sureligijaca. Slijedno tome izvješteno je kako je Hrvatska primila značajne količine oružja od srednjeeuropskih i drugih zapadnih zemalja. S druge strane, vlada Borisa Jeljcina pokušala je ići srednjim putem koji bi vodio računa o pravoslavnim Srbima, ali Rusiju ne bi udaljio od zapada. Međutim, ruske konzervativne i nacionalističke skupine, uključujući mnoge zakonodavce, napale su vladu zbog toga što nije otvorenija prema podršci Srbima. Do rane 1993. nekoliko stotina Rusa služilo je u srpskim snagama, a kružili su i izvještaji o isporukama ruskog oružja Srbiji.

S druge strane, islamske vlade i skupine kudile su zapad zbog nepomaganja Bošnjacima. Iranske vođe zatražile su od muslimana iz svih zemalja da Bosni pruže pomoć; kršeći embargo na oružje UN-a Iran je Bošnjake opskrbio ljudstvom i oružjem; od Irana podržane libanonske skupine poslale su gerilce da uvježbaju i organiziraju bošnjačke snage. U 1993. je izviješteno kako se u Bosni bori gotovo 4000 muslimana iz više od dvadeset islamskih zemalja. Vlade Saudijske Arabije i drugih zemalja su se našle pod sve većim pritiskom fundamentalističih skupina iz svojih vlastitih društava, koje su tražile veću podršku Bošnjacima. Do kraja 1992. izvješteno je kako je Saudijska Arabija Bošnjacima dostavila znatna sredstva za oružje i druge potrepštine, što je značajno povećalo njihove vojne sposobnosti naspram Srba.

U 1930-ima španjolski građanski rat izazvao je intervenciju zemalja koje su politički bile fašističke, komunističke i demokratske. U 1990. jugoslavenski sukob izazvao je intervenciju zemalja koje su muslimanske, pravoslavne i zapadno-kršćanske. Ova paralela nije prošla neprimjećeno. “Rat u Bosni i Hercegovini s osjećajne strane postao je jednak borbi protiv fašizma u Španjolskom građanskom ratu,” primjetio je jedan saudijski urednik. “One koji su poginuli smatra se mučenicima koji su pokušali spasiti svoju braću muslimane.”

Sukobi i nasilje će se isto tako pojaviti između država i grupa unutar iste civilizacije. Međutim, vjerojatno je da će takvi sukobi biti manjeg intenziteta i manje vjerojatnosti širenja nego sukobi između civilizacija. Zajedničko članstvo u civilizaciji smanjuje vjerojatnost nasilja u situacijama u kojima bi se ono inače pojavilo. U 1991. i 1992. mnogi su bili uzbunjeni mogućnošću nasilnog sukoba oko teritorija između Rusije i Ukrajine, posebno oko Krima, crnomorske flote, nuklearnog oružja i raznih ekonomskih pitanja. Međutim, ako je civilizacija ono što je bitno, vjerojatnost sukoba između Ukrajinaca i Rusa trebala bi biti niska. Radi se o dva slavenska, ponajprije pravoslavna naroda, koji su stoljećima održavali bliske odnose. Unatoč svim razlozima za sukob, već su 1993. vođe ovih dvaju zemalja uspješno pregovarale i deaktivirale probleme između dviju zemalja. Dok je drugdje u bivšem Sovjetskom Savezu bilo ozbiljnih borbi između muslimana i kršćana, a i mnogo napetosti i nešto sukkoba između zapadnih i pravoslavnih kršćana u baltičkim državama, između Rusa i Ukrajinaca nasilja uopće nije bilo.

Okupljanje civilizacija do danas je bilo ograničeno, ali u porastu i jasno je kako ima potencijal mnogo daljnjeg širenja. Kako su se sukobi u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni nastavili, položaji naroda i pukotina među njima sve više su bili duž civilizacijskih crta. Političari populisti, religijski vođe i mediji našli su u tome snažan način poticanja masovne potpore i pritiska na neodlučne vlade. U nadolazećim godinama, lokalni sukobi sa najvećom vjerojatnošću prerastanja u velike ratove biti će oni u Bosni i na Kavkazu, duž rasjednih granica između civilizacija. Slijedeći svjetski rat, ako će ga biti, biti će rat između civilizacija.

6. Zapad protiv svih »

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: