Sukob civilizacija / 3. Zašto će se civilizacije sukobiti

Kazalo poglavlja

« 2. Priroda civilizacija

Civilizacijska će pripadnost u budućnosti bivati sve važnija, a svijet će u velikoj mjeri biti oblikovan međudjelovanjem sedam ili osam velikih civilizacija. Te civilizacije uključuju Zapadnu, Konfucijansku, Japansku, Islamsku, Hinduističku, Slavensko-Pravoslavnu, Latinoameričku i vjerojatno Afričku civilizaciju. Najvažniji sukobi budućnosti pojavit će se duž nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jednu od druge.

Zašto će ovo biti slučaj?

Prvo, razlike među civilizacijama nisu samo stvarne; one su osnovne. Civilizacije se jedna od druge razlikuju poviješću, jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije, religijom. Ljudi različitih civilizacija imaju drugačije poglede na odnose između Boga i čovjeka, pojedinca i grupe, građanina i države, roditelja i djeteta, muža i žene, kao i različite poglede na relativnu važnost prava i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. Ove razlike rezultat su stoljeća. One neće brzo nestati. One su daleko temeljnije nego razlike između političkih ideologija i političkih režima. Razlike ne znače nužno i sukob, a sukob ne znači, nužno, nasilje. Ipak, kroz stoljeća, razlike između civilizacija prouzrokovale su najduže i najnasilnije sukobe.

Drugo, svijet postaje sve manje mjesto. Interakcije između ljudi različitih civilizacija su u porastu; ove interakcije u porastu jačaju civilizacijsku svijest i svijesnost o razlikama između različitih civilizacija te o istovjetnostima unutar jedne civilizacije. Sjevernoafričko doseljavanje u Francusku stvara otpor među Francuzima i, istovremeno, prihvatljivost doseljavanja “dobrih” europskih katoličkih Poljaka. Amerikanci tako negativnije reagiraju na Japanska ulaganja nego na velika ulaganja iz Kanade i europskih zemalja. Slično tome, kako je Donald Horowitz istaknuo, “Ibo može biti … Owerri Ibo ili Onitsha Ibo u Istočnoj pokrajini Nigerije. U Lagosu (glavni grad Nigerije, op. p.), on je jednostavno Ibo. U Londonu, on je Nigerijac. U New Yorku, on je Afrikanac.” Interakcije između ljudi različitih civilizacija poboljšavaju civilizacijsku svjest ljudi, koja, zauzvrat, okrepljuje razlike i neprijateljstva što se protežu, ili se drži da se protežu, duboko natrag u povijest.

Treće, u čitavom svijetu procesi ekonomskih modernizacija i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih identiteta. U većini svijeta religija se pokrenula popuniti ovu prazninu, često u obliku pokreta koji su označeni kao “fundamentalistički”. Takvi se pokreti mogu naći u Zapadnom Kršćanstvu, Judaizmu, Budizmu i Hinduizmu, kao i u Islamu. U većini zemalja i većini religija ljudi koji su aktivni u fundamentalističkim pokretima su mladi, visoko obrazovani, stručnjaci iz srednje klase, profesionalci i poslovni ljudi. “Posvjetovljenje svijeta”, kako je George Weigel primjetio, “je jedna od prevladavajućih društvenih činjenica u životu kasnog dvadesetog stoljeća.” Oživljavanje religije, “la revanche de Dieu,” kako je to označio Gilles Kepel, pruža osnovu za identitet i predanost koja nadmašuje nacionalne granice i ujedinjava civilizacije.

Četvrto, rast civilizacijske svijesti pojačan je dvostrukom ulogom Zapada. Na jednoj strani, Zapad je na vrhuncu moći. Međutim istovremeno, a možda i kao posljedica toga, među ne-zapadnim civilizacijama pojavljuje se fenomen povratka korijenima. Sve se više može čuti spominjanje trendova okretanja prema unutra i “Azijanizacije” u Japanu, kraja Nehruova naslijeđa i “Hinduizacije” Indije, sloma Zapadnih ideja socijalizma i nacionalizma i stoga “re-Islamizacije” Srednjeg Istoka, a sada i rasprava o pozapađivanju protiv Rusijanizacije u zemlji Borisa Jeljcina. Zapad se na vrhu svoje moći suočava sa ne-Zapadom koji sve više ima želju, volju i sredstva da oblikuje svijet na ne-Zapadne načine.

U prošlosti su elite ne-Zapadnih društava obično činili ljudi koji su bili najpovezaniji sa Zapadom, koji su bili školovani na Oxford-u, Sorbonne-i ili Sandhurst-u, i koji su upili zapadne stavove i vrijednosti. Istovremeno, stanovništvo u ne-Zapadnim zemljama je često ostajalo duboko prožeto domaćom kulturom. Ali, sada se ovi odnosi obrću. Odzapađivanje i podomaćivanje elita pojavljuje se u mnogim ne-zapadnim zemljama, dok u isto vrijeme zapadne, obično američke, kulture, stilovi i navike postaju sve popularniji među narodnim masama.

Peto, kulturne osobine i različitosti su manje promjenjive i dakle manje podložne kompomitiranju i rastakanju od onih političkih i ekonomskih. U bivšem Sovjetskom Savezu, komunisti mogu postati demokrati, bogati mogu postati siromašni i siromašni bogati, ali Rusi ne mogu postati Estonci i Azeri ne mogu postati Armenci. U klasnim i ideološkom sukobima ključno je pitanje bilo “Na kojoj si strani?”, a ljudi su mogli birati i mijenjati strane, te su to i činili. U sukobu između civilizacija, pitanje je “Tko si?” To je datost koja se ne može promijeniti. A kao što znamo, od Bosne do Kavkaza do Sudana, pogrešan odgovor na to pitanje može značiti metak u glavu. Čak i više od etničke pripadnosti, religija pravi oštru i ekskluzivnu razliku izmežu ljudi. Neka osoba može biti polu-Francuz i polu-Arapin te čak istovremeno biti stanovnik dviju zemalja. Biti polu-katolik i polu-musliman je puno teže.

Konačno, ekonomski regionalizam je u porastu. Razmjeri međuregionalnog dijela ukupne trgovine između 1980. i 1989. porasli su sa 51 posto na 59 posto u Europi, 33 posto na 37 posto u Sjevernoj Americi. Izgledno je da će u budućnosti važnost regionalnih ekonomskih blokova nastaviti rasti. Sa jedne strane, uspješni ekonomski regionalizam će pojačati civilizacijsku svjesnost. Sa druge strane, ekonomski regionalizam može uspjeti samo kada je ukorijenjen u zajedničkoj civilizaciji. Europska Unija počiva na zajedničkom temelju europske kulture i zapadnog kršćanstva. Uspjeh Svjevernoameričke Zone Slobodne Trgovine ovisi o usklađivanju koje je trenutno u tijeku u kulturama Meksika, Kanade i Amerike. Japan, kao kontrast tome, susreće teškoće u stvaranju usporedivog ekonomskog entiteta u Istočnoj Aziji, iz razloga što je Japan jedinstveno društvo i civilizacija. Koliko bi god snažne trgovačke i ulagačke sa ostalim Istočno Azijskim zemljama Japan razvio, njegove kuturne razlike sa tim zemljama koče, a možda i sprječavaju, njegovo promicanje regionalne ekonomske integracije nalik na one u Europi i Sjevernoj Americi.

S druge strane, zajednička kultura očito olakšava brzo širenje ekonomskih odnosa između Narodne Republike Kine i Hong Konga, Tajvana, Singapura i prekomorskih kineskih zajednica u drugim azijskim zemljama. Sa krajem Hladnog Rata, kulturne istovjetnosti sve više nadvladavaju ideološke razlike te se kontinentalna Kina i Tajvan približavaju jedno drugome. Ako su kulturne istovjetnosti nužan uvjet za ekonomsku integraciju, glavni istočnoazijski ekonomski blok budućnosti će za središte imati Kinu. Zapravo, ovaj blok polako već dolazi u postojanje. Kako je Murray Weidenbaum primjetio,

Kultura i religija također čine temelj Organizacije Ekonomske Suradnje (Economic Cooperation Organization), koja okuplja deset ne-arapskih muslimanskih zemalja: Iran, Pakistan, Tursku, Azerbejdžan, Kazahstan, Kirgizstan, Turkmenistan, Tadžikistan, Uzbekistan i Afganistan. Jedan pokretač oživljavanja i proširenja ove organizacije, osnovane 1960. od strane Turske, Pakistana i Irana, jest shvaćanje vođa ovih nekoliko država kako nemaju prilike postati prihvatljivi Europskoj Zajednici. Slično, Caricom, Centralnoameričko Zajedničko Tržište (Central American Common Market) i Mercosur počivaju na zajedničkim kulturnim temeljima. Međutim, pokušaji da se izgradi širi Karipsko-Centralnoamerički ekonomski entitet koji bi premostio Anglo-Latinsku podjelu, do danas nisu uspjeli.

Kako će ljudi definirati svoj identitet kroz etničku i religijsku pripadnost, tako je vjerojatnije da će odnose sa ljudima druge etničke ili religijske pripadnosti gledati u pojmovima “mi” protiv “njih”. Kraj ideološki definiranih država u Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu dozvoljava tradicionalnim etničkim identitetima i netrpeljivostima izbiti u prvi plan. Razlike u kulturi i religiji stvaraju razlike oko političkih pitanja, a to se proteže od ljudskih prava do doseljavanja, od razmjene i trgovine do okoliša. Od Bosne do Mindanaa, zemljopisna bliskost omogućava sve više teritorijalnih zahtjeva. Najvažnije, pokušaji Zapada u nametanju svojih vrijednosti demokracije i liberalizma kao univerzalnih vrijednosti, u održavanju svoje vojne prevlasti i širenju svojih ekonomskih interesa, dovode do opasnosti da druge civilizacije odgovore protumjerama. Kako će vlade i grupe bivati sve manje u stanju dobiti potporu za osnivanje koalicija na bazi ideologije, tako će sve više pokušavati dobiti potporu pozivanjem na zajednički religijski i civilizacijski identitet.

Sukob civilizacija se tako pojavljuje na dvije razine. Na mikro-razini, duž nestabilnih granica između civilizacija susjedne grupe se trve, često nasilno, za kontrolu teritorija i jedni drugih. Na makro-razini, države iz različitih civilizacija natječu se za relativnu vojnu i ekonomsku moć, bore se za kontrolu međunarodnih institucija i trećih strana te se nadmeću u promicanju svojih posebnih političkih i religijskih vrijednosti.


(1) Murray Weidenbaum, Greater China: The Next Economic Superpower?, St. Louis: Washington University Center for the Study of American Business, Contemporary Issues, Series 57, February 1993, pp. 2-3.

4. Rasjedne granice između civilizacija »

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: