Sukob civilizacija / 7. Rastrgane zemlje
Kako se u budućnosti ljudi međusobno budu razlikovali po civilizacijama, zemlje sa velikim brojem ljudi iz različitih civilizacija, poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, kandidati su za raspad. Neke druge zemlje imaju visok stupanj kulturne homogenosti, ali su podijeljene oko pripadnosti jednoj ili drugoj civilizaciji. To su rastrgane zemlje. Za njih su svojstvena vodstva koja svoje zemlje žele učiniti članicama Zapada, ali su povijest, kultura i tradicija njihovih zemalja ne-zapadni. Najočitija, izvorno rastrgana zemlja je Turska. Turska vodstva iz kasnog dvadesetog stoljeća slijedila su Ataturkovu tradiciju te su Tursku definirali kao modernu i svjetovnu, zapadnu narod-državu. Ona su sklopila savezništva sa Zapadom u NATO-u i Zaljevskom Ratu; ona su zatražila članstvo u Europskoj Zajednici. Međutim, istovremeno su djelovi turskog društva podržavali buđenje Islama te su tvrdili da je Turska u svom temelju bliskoistočno muslimansko društvo. Uz to, dok su turske elite definirale Tursku kao zapadno društvo, elite Zapada su Tursku odbijale prihvatiti kao takvu. Turska neće postati članicom Europske Zajednice, a pravi razlog tome, kako je rekao predsjednik Ozal, “je taj što smo mi muslimani, a oni su kršćani, ali oni to ne žele reći.” Odbacivši Meku, a zatim bivajući odbačena od strane Bruxellessa, gdje Turska gleda? Taškent bi mogao biti odgovor. Kraj Sovjetskog Saveza daje Turskoj priliku da postane vođa oživjele turske civilizacije koja uključuje sedam zemalja, od granica Grčke do granica Kine. Ohrabrena od Zapada, Turska ulaže napore da sama oblikuje svoj vlastiti identitet.
Tijekom proteklog desetljeća Meksiko je zauzeo položaj donekle sličan položaju Turske. Jednako kao što je Turska napustila svoju povijesnu suprostavljenost Europi te joj se pokušala priključiti, tako je i Meksiko prestao definirati sebe kroz suprostavljanje Sjedinjenim Državama te umjesto toga pokušava imitirati Sjedinjene Države i priključiti se Sjevernoameričkoj Zoni Slobodne Trgovine (North American Free Trade Area). Meksički vođe su se uključile u veliki posao ponovnog definiranja meksičkog identiteta te su započele korijenitu ekonomsku transformaciju, koja će, konačno, voditi i korijenitim političkim promjenama. U 1991. godini, visoki savjetnik predsjednika Carlosa Salinasa de Gortarija detaljno mi je opisao sve promjene koje je Salinasova vlada poduzimala. Kada je završio, primjetio sam: “To je vrlo dojmljivo. Čini mi se, da ono što pokušave učiniti jest preobražaj Meksika iz latinoameričke u sjevernoameričku zemlju.” On me je pogledao sa iznenađenjem, te uzviknuo: “Točno! Upravo je to ono što pokušavamo učiniti, ali, naravno, to nikad ne bismo javno rekli.” Kao što njegova primjedba daje za naslutiti, u Meksiku, jednako kao i u Turskoj, značajni dijelovi društva se opiru redefiniciji identiteta svoje zemlje. U Turskoj, europski orijentirane vođe radile su geste prema islamu (Ozalovo hodočašće u Meku); tako i meksičke sjevernoamerički orijentirane vođe moraju raditi geste prema onima koji Meksiko smatraju latinoameričkom zemljom (Salinasov Ibero-Američki susret u Gualdalajari).
Povijesno, Turska je bila najdublje rastrgana zemlja. Za Sjedinjene Države, Meksiko je najbliža rastrgana zemlja. Globalno, najznačajnija rastrgana zemlja je Rusija. Pitanje da li je Rusija dio Zapada ili vođa zasebne slavensko-pravoslavne civilizacije, uvijek se ponovo pojavljuje u ruskoj povijesti. To pitanje bilo je zamagljeno pobjedom komunista u Rusiji, koji su uvezli Zapadnu ideologiju, prilagodili je ruskim uvijetima te u ime iste te ideologije izazvali Zapad. Dominacija komunizma prekinula je povijesnu raspravu između pozapađivanja i rusificiranja. Kako je komunizam propao, Rusi se ponovo suočavaju s ovim pitanjem.
Predsjednik Jeljcin usvaja zapadna načela i ciljeve te pokušava Rusiju učiniti “normalnom” zemljom i dijelom Zapada. Međutim, i ruska elita i ruska javnost podijeljeni su oko ovog pitanja. Među umjerenijim protivnicima, Sergej Stankevič tvrdi da bi Rusija trebala odbaciti “Atlantski” smjer, koji bi za nju značio “postati europskom, postati dijelom svjetske ekonomije na brz i organiziran način, postati osmim članom Sedmorke te stavljanje posebnog naglaska na Njemačku i Sjedinjene Države kao dva dominantna člana Atlantskog saveza.” Iako odbacije i ekskluzivno Europsku politiku, Stankevič i pored toga tvrdi da Rusija mora dati prioritet zaštiti Rusa u drugim zemljama, naglasiti svoje turske i islamske veze te promicati “bitnu preraspodjelu naših resursa, naših izbora, naših veza i naših interesa u smjeru Azije, u smjeru istoka.” Ljudi ovog uvjerenja kritiziraju Jeljcina zbog podređivanja ruskih interesa interesima zapada, zbog smanjenja ruske vojne snage, zbog propuštanja podržavanja tradicionalnih prijatelja poput Srbije te zbog guranja ekonomskog i političkog preustroja koji šteti ruskom puku. Značajka ove opće sklonosti je i nova simpatija prema idejama Petra Savitskyja, koji je 1920-tih tvrdio kako je Rusija jedinstvena euro-azijska civilizacija. (7) Ekstremniji među ovima iznose i mnogo sirovije nacionalističke, protuzapadne i protusemitske stavove te potiču Rusiju da obnovi svoju vojnu snagu i uspostavi jače veze sa Kinom i islamskim zemljama. Poput svoje elite, podjeljen je i ruski narod. Istraživanje mišljenja u europskoj Rusiji u proljeće 1992. otkrio je kako 40% javnosti ima pozitivan stav prema zapadu, a 36% negativan. Kao što je bila kroz većinu svoje povijesti, Rusija je i ranih 1990-ih istinski rastrgana zemlja.
Kako bi redefinirala svoj civilizacijski identitet, rastrgana zemlja treba ispuniti tri uvjeta. Prvo, njezina politička i ekonomska elita općenito treba davati podršku i biti entuzijastična prema ovom kretanju. Drugo, njezina javnost mora pristati na redefiniciju. Treće, dominantne skupine u civilizaciji primatelju trebaju biti voljne prihvatiti preobraćenika. Kod Meksika su ova tri uvjeta u velikoj mjeri ispunjena. Kod Turske, u velikoj mjeri su prisutna prva dva uvjeta. Kod ruskog pridruživanja zapadu, nijedan od uvjeta nije jasno prisutan. Sukob između liberalne demokracije i marksizma-lenjinizma bio je sukob između ideologija, koje su, usprkos velikim razlikama, očito dijelile krajnje ciljeve slobode, jednakosti i napretka. Tradicionalna, autoritarna, nacionalistička Rusija mogla bi imati potpuno drugačije ciljeve. Zapadni demokrat mogao je voditi intelektualnu raspravu sa sovjetskim marksistom. Sa ruskim tradicionalistom, to bi bilo gotovo nemoguće. Ako bi, nakon što su se prestali ponašati kao marksisti, odbacili liberalnu demokraciju i počeli se ponašati poput Rusa, a ne zapadnjaka, odnosi između Rusije i zapada ponovo bi mogli postati udaljeni i konfliktni. (8)
(7) Sergei Stankevich, “Russia in Search of Itself,” The National Interest, Summer 1992, pp. 47-51; Daniel Schneider, “A Russian Movement Rejects Western Tilt,” Christian Science Monitor, Feb. 5, 1993, pp. 5-7.
(8) Owen Harries has pointed out that Australia is trying (unwisely in his view) to become a torn country in reverse. Although it has been a full member not only of the West but also of the ABCA military and intelligence core of the West, its current leaders are in effect proposing that it defect from the West, redefine itself as an Asian country and cultivate dose ties with its neighbors. Australia’s future, they argue, is with the dynamic economies of East Asia. But, as I have suggested, close economic cooperation normally requires a common cultural base. In addition, none of the three conditions necessary for a torn country to join another civilization is likely to exist in Australia’s case.
O ISLAMU » pogled sa zapada 
Komentiraj