Sukob civilizacija / 8. Konfucijansko-islamska veza
Prepreke ne-zapadnih zemalja u pridruživanju Zapadu značajno se razlikuju. One su najmanje za latinoameričke i istočnoeuropske zemlje. One su veće za pravoslavne zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. One su još veće za muslimanska, konfucijanska, hinduistička i budistička društva. Japan je za sebe uspostavio jedinstven položaj pridruženog člana Zapada: prema nekim gledištima jest na Zapadu, ali očito nije u značajnim razmjerima od Zapada. One zemlje, koje se iz razloga kulture i moći ne žele ili ne mogu pridružiti Zapadu, natječu se sa Zapadom razvijajući vlastitu ekonomsku, vojnu i političku moć. One ovo čine promičući svoj unutrašnji razvoj i surađujući sa drugim ne-zapadnim zemljama. Najistaknutiji oblik ovakve suradnje je konfucijansko-islamska veza, koja se pojavila zbog suprostavljanja interesima, vrijednostima i moći Zapada.
Gotovo bez iznimke, zemlje Zapada smanjuju svoju vojnu moć; pod Jeljcinovim vodstvom jednako je i u Rusiji. Međutim, Kina, Sjeverna Koreja i nekoliko zemalja Srednjeg istoka značajno proširuju svoje vojne sposobnosti. One to čine kroz uvoz oružja iz zapadnih i ne-zapadnih izvora, kao i razvijanjem vlastitih vojnih industrija. Jedna posljedica toga je pojava onog što je Charles Krauthammer nazvao “Države Oružja,” a Države Oružja nisu države Zapada. Druga posljedica je promjena definicije kontrole naoružanja, a ta kontrola je koncept i cilj Zapada. Tijekom Hladnog Rata glavna je svrha kontrole naoružanja bila uspostaviti stabilnu vojnu ravnotežu između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika i Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. U nakon-hladnoratovskom svijetu glavni cilj kontrole naoružanja je sprječavanje ne-zapadnih društava u razvoju vojnih sposobnosti koje bi mogle zaprijetiti interesima Zapada. Zapad ovo pokušava postići kroz međunarodne sporazume, ekonomski pritisak i kontrole prijenosa naoružanja i tehnologije oružja.
Sukobljavanje između Zapada i konfucijansko-islamskih država zadržava se uglavnom, iako ne i jedino, na nuklearnim, kemijskim i biološkim oružjima, balističkim raketama i drugim sofisticiranim sredstvima za isporuku tih oružja, kao i sustavima za navođenje, obavještavanje i drugim elektroničkim sredstvima za postizanje tog cilja. Zapad promiče neproliferaciju kao sveobuhvatno pravilo te neproliferacijske sporazume i inspekcije kao sredstva za ostvarivanje tog pravila. Također prijeti i raznolikim sankcijama protiv onih koji promiču širenje naprednih oružja te nudi neke pogodnosti za one koji to ne čine. Pažnja Zapada se usredotočava, što je shvatljivo, na one narode koji su stvarno ili potencijalno Zapadu neprijateljski.
S druge strane, ne-Zapadni narodi ističu svoja prava na nabavu i razvoj kojeg god oružja kojeg nalaze potrebitim za svoju sigurnost. Oni su također usvojili, do kraja, istinitost odgovora indijskog ministra obrane na pitanje o najvažnijoj lekciji Zaljevskog Rata: “Ne borite se sa Sjedinjenim Državama osim ako nemate nuklearno oružje.” Na nuklearno oružje, kemijska oružja i projektile, gleda se, vjerojatno pogrešno, kao na potencijalna sredstva za izjednačavanje sa nadmoćnom konvencionalnom moći Zapada. Kina, naravno, već ima nuklearno oružje; Pakistan i Indija imaju sposobnost da ga razviju. Čini se da ga Sjeverna Koreja, Iran, Irak, Libija i Alžir pokušavaju nabaviti. Visoki iranski dužnosnik je izjavio da bi sve Muslimanske države trebale nabaviti nuklearno naoružanje, a predsjednik Irana je u 1988. godini navodno izdao nalog za razvojem “napadačkih i obrambenih kemijskih, bioloških i radioloških oružja.”
Od središnje važnosti za razvoj protu-zapadnih vojnih sposobnosti je stalno povećanje vojne moći Kine, kao i sredstava za stvaranje vojne moći. Potpomognuta spektakularnim ekonomskim razvojem, Kina brzo povećava svoje vojne troškove i energično napreduje u modernizaciji svojih vojnih snaga. Ona nabavlja oružja od bivših država Sovjetskog Saveza; ona ona razvija dalekometne rakete; 1992. je testirala jedno-megatonsku nuklearnu bombu. Ona razvija sposobnosti za projekciju moći, dobavljajući tehnologiju za nadopunu gorivom u zraku i pokušavajući nabaviti nosač aviona. Njezino vojno jačanje i nametanje suvereniteta nad Južnokineskim morem izaziva višestranu vojnu utrku u Istočnoj Aziji. Kina je isto tako i veliki izvoznik naoružanja i tehnologije oružja. Ona je u Libiju i Irak izvezla materijale koji bi mogli biti iskorišteni za proizvodnju nuklearnog oružja i nervnih plinova. Alžiru je pomogla izgraditi reaktor pogodan za istraživanje i proizvodnju nuklearnih oružja. Kina je Iranu prodala nuklearnu tehnologiju, za koju američki službenici vjeruju da može biti iskorištena isključivo za stvaranje oružja te se čini da je Pakistanu isporučila dijelove za rakete dometa 300 milja. Sjeverna Koreja već neko vrijeme ima program nuklearnog naoružanja, a Siriji i Iranu je prodala napredne rakete i raketnu tehnologiju. Smjer toka oružja i tehnologije za proizvodnju oružja općenito ide iz Istočne Azije na Srednji istok. Međutim, nesto toka postoji i u suprotnom smjeru; Kina je rakete Stinger dobila iz Pakistana.
Tako je zaživjela konfucijansko-islamska vojna povezanost, osmišljena kako bi među svojim članovima promicala nabavu oružja i tehnologija oružja potrebnih za suprostavljanje vojnoj moći Zapada. Možda će potrajati, a možda i neće. Međutim, trenutno je to, kako je Dave McCurdy rekao, “odmetnička pogodba, vođena proliferatorima i njihovim sponzorima.” Tako se pojavljuje novi oblik natjecanja u naoružanju, između konfucijansko-islamskih zemalja i Zapada. U staromodnoj utrci u naoružanju svaka je strana razvijala vlastita oružja, kako bi postigla ravnotežu ili nadmoć nad drugom stranom. U ovom novom obliku natjecanja u naoružanju jedna strana razvija svoja oružja, a druga strana pokušava ne postići ravnotežu, već ograničiti i spriječiti taj razvoj oružja, istovremeno smanjujući svoje vlastite vojne sposobnosti.
O ISLAMU » pogled sa zapada 
Komentiraj