Sukob civilizacija / 4. Rasjedne granice između civilizacija
« 3. Zašto će se civilizacije sukobiti
Kao žarišta kriza i krvoprolića, nestabilne granice između civilizacija zamjenjuju političke i ideološke granice Hladnog rata. Hladni rat počeo je kada je Željezna Zavjesa politički i ideološki podjelila Europu. Nestankom Željezne Zavjese, završio je Hladni rat. Ali, kako je nestala ideološka podjela Europe, tako su se ponovo pojavile kulturne podjele između zapadnog kršćanstva sa jedne te pravoslavnog kršćanstva i islama sa druge strane. Kako je to predložio William Wallace, najznačajnija podjela u Europi bi mogla biti istočna granica zapadnog kršćanstva u godini 1500. Ova crta ide uz sadašnju granicu Finske i Rusije te baltičkih država i Rusije, presjeca Bjelorusiju i Ukrajinu odvajajući većinski katoličku zapadnu Ukrajinu od pravoslavne istočne Ukrajine, skreće zapadno da bi odvojila Transilvaniju od ostatka Rumunjske i konačno prolazi kroz Jugoslaviju, gotovo točno granicama koje sada odvajaju Hrvatsku i Sloveniju od ostatka Jugoslavije. Naravno, na Balkanu se ova crta podudara sa povijesnom granicom Habsburškog i Otomanskog carstva. Narodi sjeverno i zapadno od ove crte su protestantski ili katolički; oni su dijelili zajednička iskustva europske povijesti – feudalizam, Renesansu, Reformaciju, Prosvjetljenje, Francusku Revoluciju, Industrijsku Revoluciju; oni su općenito ekonomski razvijeniji od naroda sa istočne strane; oni se mogu nadati sve većoj uključenosti u zajedničku europsku ekonomiju te učvršćenju demokratskih političkih sustava. Narodi istočno i južno od ove crte su pravoslavni ili muslimanski; oni su povijesno pripadali Otomanskom ili Carističkom carstvu te su bili samo neznatno dodirnuti oblikujućim događajima u ostatku Europe; oni su općenito ekonomski manje razvijeni; mnogo je manje vjerojatno da će razviti stabilne demokratske sustave. Kao najznačajnija crta podjele u Europi, baršunasta zavjesa kulture zamijenila je Željeznu Zavjesu ideologije. A kako su događanja u Jugoslaviji pokazala, to nije samo crta razlika; povremeno, to je i crta krvavog sukoba.
Sukob duž nestabilnih granica između zapadne i islamske civilizacije traje vec 1,300 godina. Nakon osnutka islama, arapska i maurska pomicanja prema zapadu i sjeveru stala su tek kod Toursa (Francuska, op. p.) u godini 732. Od jedanaestog do trinaestog stoljeća Križari su, s privremenim uspjehom, pokušali vratiti kršćanstvo i kršćansku vladavinu u Svetu Zemlju. Od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća, Turci Osmanlije su preokrenuli ravnotežu snaga, proširili svoj utjecaj preko Bliskog istoka i Balkana, osvojili Carigrad i dvaput opsjeli Beč. U devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću, kako je Osmanlijska snaga okopnila, Britanija, Francuska i Italija ponovo su uspostavile zapadnu kontrolu nad većinom Sjeverne Afrike i Srednjeg Istoka.
Nakon Drugog Svjetskog Rata, Zapad se počeo povlačiti; kolonijalna carstva su nestala; manifestirao se arapski nacionalizam, a zatim i Islamski fundamentalizam; Zapad je postao energetski vrlo ovisan o zemljama Perzijskog Zaljeva; naftom bogate muslimanske zemlje postale su bogate novcem i, kada su to poželjele, bogate oružjem. Dogodilo se nekoliko ratova između Arapa i Izraela (stvorenog od strane Zapada). Francuska je u Alžiru vodila krvavi i nemilosrdni rat, kroz veći dio 1950-ih; Britanci i Francuzi napali su Egipat u 1958.; slijedeći te događaje, američke snage vratile su se u Libanon, napale Libiju te se uključile u razne vojne susrete sa Iranom; Arapski i Islamistički teroristi, podržani od strane barem triju Bliskoistočnih vlada, upotrijebili su oružje slabih i minirali Zapadne zrakoplove i instalacije te oteli Zapadne taoce. Ova vojna između Arapa i Zapada kulminirala je u 1990., kada su Sjedinjene Države poslale veliku vojsku u Perzijski Zaljev, kako bi neke arapske zemlje obranili od agresije drugih arapskih zemalja. Kao posljedica, planiranje NATO-a sve je više usmjereno na moguće prijetnje i nestabilnosti duž njegove “južne granice.”
Nije vjerojatno da će ovo stoljetno vojno međudjelovanje Zapada i Islama oslabiti. Naprotiv, ono bi moglo prerasti u zarazu. Zaljevski Rat je nekim Arapima donio ponos zbog toga što je Sadam Husein napao Izrael i odupro se Zapadu. Također je mnogim Arapima donio osjećaj poniženja i ozlojeđenosti zbog vojne prisutnosti Zapada u Perzijskom Zaljevu, zbog smlavljujuće vojne premoći Zapada te zbog njihove vlastite nesposobnosti oblikovanja vlastite sudbine. Mnoge arapske zemlje, uz one izvoznike nafte, dosižu razine ekonomskog i društvenog razvoja na kojima autokratski oblici vladanja postaju neprikladni, a pokušaji uvođenja demokracije jačaju. Neka su se otvaranja u političkim sustavima Arapa već pojavila. Ovim otvaranjima najviše su se okoristili Islamistički pokreti. Ukratko, u arapskom svijetu, Zapadna demokracija jača protu-Zapadne političke snage. Ovaj bi fenomen mogao biti prolazan, ali on u svakom slučaju usložnjuje odnose između Islamskih zemalja i Zapada.
Ti su odnosti također usložnjeni i demografijom. Spektakularni rast populacije u arapskim zemljama, posebno u Sjevernoj Africi, doveo je do povećanog doseljavanja u Zapadnu Europu. Nastojanja Zapadne Europe u smanjivanju unutrašnjih granica izoštrila su političke osjetljivosti u osnosu na taj razvoj. U Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, rasizam sve više pokazuje svoje lice, a politička reagiranja i nasilje prema arapskim i turskim doseljenicima od 1990. postaju sve rašireniji.
Na obje strane, na međudjelovanje Islama i Zapada gleda se kao na sukob civilizacija. “Slijedeći sukob” Zapada, primjećuje M. J. Akbar, indijski musliman, “definitivno će doći iz muslimanskog svijeta. Potez Islamskih naroda od Magreba do Pakistana, to je ono područje sa kojeg će započeti borba za novi svjetski poredak.” Bernard Lewis došao je do sličnog zaključka:
Suočeni smo sa djelovanjem i raspoloženjem koje daleko nadilazi razinu pitanja, politika i vlada koje ih izvršavaju. Ovo je ništa manje nego sukob civilizacija–možda iracionalna, ali zasigurno povijesna reakcija drevnog protivnika našeg židovsko-kršćanskog nasljeđa, naše svjetovne sadašnjosti te svjetskog širenja obojeg. (2)
Povijesno, drugo veliko nesprijateljsko međudjelovanje arapske Islamske civilizacije bilo je sa paganskim, animističkim, a sada sve više i kršćanskim crnim narodima juga. U prošlosti, ovo neprijateljstvo bivalo je sažetno u slici arapskih trgovaca robljem i crnih robova. Ono se zrcali se u tekućem ratu između Arapa i crnaca u Sudanu, u borbama između pobunjenika podržanih od strane Libije i vlade u Čadu, napetostima između pravoslavnih kršćana i muslimana na Rogu Afrike te političkim sukobima, opetovanim pobunama i nasiljem između muslimanskih i kršćanskih zajednica u Nigeriji. Izgledno je da će modernizacija Afrike i širenje kršćanstva povećati vjerojatnost sukoba duž ove nemirne granice. Simptomatičan glede pojačavanja ovog sukoba govor je pape Ivana Pavla II u Khartoumu, u siječnju 1993., kada je napao djelovanja sudanske islamističke vlade protiv lokalne kršćanske manjine.
Na sjevernoj granici islama, eruptirao je sukob između pravoslavnih i kršćanskih naroda, što uključuje pokolj u Bosni i Sarajevu, provrelo nasilje između Srba i Albanaca, loše odnose između Bugara i njihove turske manjine, nasilje između Oseta i Inguša, neprekidan međusobni pokolj Armenaca i Azera, napete odnose između Rusa i muslimana u Središnjoj Aziji, razmještanje ruskih vojnika u svrhu zaštite ruskih interesa na Kavkazu i u Središnjoj Aziji. Religija pojačava oživljavanje etničkih identiteta i ponovno stimulira ruske strahove o sigurnosti njihovih južnih granica. Ovaj koncept je dobro primjetio Archie Roosevelt:
Velik dio ruske povijesti leži u borbi Slavena i turskih naroda na njihovim granicama, borbi koja seže unatrag sve do osnivanja ruske države, prije više od tisuću godina. U tisućugodišnjem sukobljavanju Slavena sa njihovim istočnim susjedima leži ključ razumijevanja ne samo ruske povijesti, već i ruske naravi. Da bi se razumijele ruske stvarnosti danas, potrebno je usvojiti koncept velikih turskih etničkih grupa, koje su zaokupljale Ruse kroz stoljeća. (3)
I drugdje u Aziji je sukobljavanje civilizacija duboko ukorijenjeno. Povijesni sukob mislimana i hindusa na podkontitnentu očituje se ne samo u suparništvu između Pakistana i Indije, već i u jačajućem religijskom razdoru između sve militantnijih hinduskih grupa i značajne indijske muslimanske manjine. Uništavanje džamije Ayodhya u studenom 1992. dovelo je na površinu pitanje da li će Indija ostati svjetovna demokratska država, ili će postati hinduistička država. U istočnoj Aziji, Kina ima značajne teritorijalne nesuglasice sa svojim susjedima. Provodila je okrutnu politiku prema budističkim Tibetancima, a provodi i sve okrutniju politiku prema svojoj tursko-muslimanskoj manjini. S krajem Hladnog rata, temeljne razlike između Kine i Sjedinjenih Država ponovno su se nametnule, u područjima poput ljudkih prava, trgovine i širenja naoružanja. Nije vjerojatno da će se ove razlike ublažiti. Kako je u 1991. izjavio Deng Xaioping, “novi hladni rat” između Kine i Sjedinjenih Država je već u tijeku.
Isti izraz bivao je primjenjivan i za sve teže odnose između Japana i Sjedinjenih Država. Ovdje, kulturna razlika pogoršava ekonomski sukob. Ljudi na svakoj strani optužuju drugu stranu za rasizam, ali, barem što se tiče američke strane, antipatija nije rasna, već kulturna. Osnovne vrijednosti, stavovi, uzorci ponašanja ova dva društva bi teško mogli biti različitiji nego što jesu. Ekonomska pitanja između Sjedinjenih Država i Europe nisu manje ozbiljna od onih između Sjedinjenih Država i Japana, ali ta pitanja nemaju jednaku političku naglašenost i emocionalni intenzitet, a iz razloga što su razlike između američke i europske kulture mnogo manje od onih između američke civilizacije i japanske civilizacije.
Međudjelovanja civilizacija vrlo se razlikuju u stupnju, u toj mjeri da je vjerojatno kako će neka biti obilježena i nasiljem. Između američkih i europskih podcivilizacija zapada, te između njih i Japana, očito je kako prevladava ekonomsko natjecanje. Međutim, na euroazijskom kontinentu, širenje etničkih sukoba, u svom sktremu okarakterizirano kao “etničko čišćenje”, nije bilo posve nasumično. Ono je bilo najčešće i najnasilnije između grupa koje pripadaju različitim civilizacijama. U Euroaziji, povijesno nemirne granice između civilizacija još jednom su u plamenu. Ovo je posebno točno duž granica polumjesecolikog bloka islamskih naroda, od zapada Afrike do središnje Azije. Nasilje se također pojavljuje između muslimana, sa jedne strane, te pravoslavnih Srba na Balkanu, židova u Izraelu, hindusa u Indiji, budista u Burmi i katolika na Filipinima. Islam ima krvave granice.
(2) Bernard Lewis, “The Roots of Muslim Rage,” The Atlantic Monthly, vol. 266, September 1990, p. 6o; Time, June 15, 1992, pp. 24-28.
(3) Archie Roosevelt, For Lust of Knowing, Boston: Little, Brown, i988, PP 332-333.
O ISLAMU » pogled sa zapada 
Komentiraj