Sukob civilizacija / 6. Zapad protiv svih

« 5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje

Zapad se sada u odnosu na druge civilizacije nalazi na neobičnom vrhuncu moći. Njegov supersilni protivnik nestao je sa karte svijeta. Vojni sukobi izmedu zapadnih država su nezamislivi, a zapadna vojna moć nema ozbiljnog protivnika. Uz iznimku Japana, zapad nema ni ekonomskog izazivača. Dominira međunarodnim političkim i sugurnosnim institucijama, a sa Japanom i međunarodnim ekonomskim institucijama. Globalna politička i ekonomska pitanja učinkovito rješava direktorat Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske, ekonomska pitanja direktorat Sjedinjenih Država, Njemačke i Japana, od kojih svi među sobom održavaju neobično bliske odnose, tako isključujući manje i uglavnom ne-zapadne zemlje. Odluke donesene u Vijeću Sigurnosti UN-a ili u Međunarodnom Monetarnom Fondu, a koje odražavaju interese Zapada, svijetu se predstavljaju tako kao da odražavaju želje svjetske zajednice. Sama fraza “svjetska zajednica” postala je kolektivni eufemizam (zamjena za “Slobodan Svijet”) koji bi djelovanjima koja odražavaju interese Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila trebala dati globalnu legitimnost. ⁽⁴⁾ Kroz MMF i druge međunarodne ekonomske institucije, Zapad promiče svoje ekonomske interese i drugim narodima nameće ekonomske politike koje nalazi prikladnim. U bilo kojoj anketi ne-zapadnih naroda, MMF bi bez sumnje dobio podršku ministara financija i nekolicine drugih, ali i jasnu negativnu ocjenu gotovo svih drugih, koji bi se složili sa Georgyjem Arbatovom, a koji je službenike MMF-a okarakterizirao kao “neo-Boljševike koji vole iznuđivati novac od drugih, nametati strana i nedemokratska pravila ekonomskog i političkog ponašanja i gušiti ekonomsku slobodu.”

Zapadna dominacija Vijećem Sigurnosti UN-a i njegovim odlukama, remećena samo povremenim suzdržavanjem Kine, rezultirala je legitimacijom UN-a zapadnom korištenju sile kako bi se Irak potjerao iz Kuvajta te uništavanju iračkog sofisticiranog oružja i sposobnosti da takvo oružje proizvede. Isto tako, rezultirala je i djelovanjem bez presedana, kada su Sjedinjene Države, Britanija i Francuska natjerale Vijeće Sigurnosti da od Libije zatraži izručenje osumnjičenika za rušenje zrakoplova Pan Am 103, a zatim, kada je Libija odbila, nametne sankcije. Nakon pobjede nad najvećom arapskom vojskom, zapad nije oklijevao proširiti utjecaj u arapskom svijetu. Zapad učinkovito koristi međunarodne institucije, vojnu moć i ekonomske resurse kako bi vodio svijet na način koji će omogućiti njegovu prevlast, zaštititi njegove interese i promicati njegove političke i kulturne vrijednosti.

U najmanju ruku, tako ne-zapadnjaci vide novi svijet, a njihovo gledište je u značajnom dijelu ispravno. Dakle, razlike u moći i nastojanja na vojnoj, ekonomskoj i institucionalnoj moći su jedan izvor sukoba između Zapada i drugih civilizacija. Razlike u kulturi, a to znači razlike u osnovnim vrijednostima i vjerovanjima, drugi su izvor sukoba. V. S. Naipaul je tvrdio kako je zapadna civilizacija “univerzalna civilizacija” koja je “prikladna za sve ljude.” Na površinskoj razini, zaista je mnogo od zapadne kulture prodrlo u ostatak svijeta. Međutim, na nešto osnovnijoj razini, zapadni koncepti suštinski se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim civilizacijama. Zapadne ideje individualnosti, liberalizma, konstitucionalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine zakona, demokracije, slobodnog tržišta, odvojenosti crkve i države, često imaju vrlo malo rezonancije u islamskoj, konfucijanskoj, japanskoj, hinduističkoj, budističkoj ili pravoslavnoj kulturi. Zapadna nastojanja na širenju takvih ideja zauzvrat stvaraju reakciju protiv “imeprijalizma ljudskih prava” te ponovnog potvrđvanja urođeničkih vrijednosti, kao što je moguće vidjeti u podršci mlade generacije ne-zapadnih kultura religijskom fundamentalizmu. Sama pomisao kako bi “univerzalna civilizacija” mogla postojati je zapadna ideja, izravno u opreci sa jednostranošću većine azijskih društava i njihovog naglašavanja onoga što ljude razlikuje jedne od drugih. I zaista, autor pregleda 100 komparativnih studija vrijednosti u različitim društvima zaključuje kako su “vrijednosti koje su na Zapadu najvažnije, u ostatku svijeta najmanje važne.” ⁽⁵⁾ U političkom carstvu ove razlike se, naravno, očituju u naporima Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila u poticanju ljudi na prihvaćanje zapadnih ideja koje se tiču demokracije i ljudskih prava. Moderna demokratska vlada nastala je na Zapadu. Kada se razvije u ne-zapadnim društvima, obično je rezultat zapadnog nametanja ili kolonijalizma.

Središnja os svjetske politike u budućnosti će vjerojatno, kao u frazi Kishorea Mahbubanija, biti sukob “Zapada i Ostalih” i u odgovoru ne-zapadnih civilizacija na zapadnu moć i zapadne vrijednosti. ⁽⁶⁾ Vjerojatno je kako će ti odgovori biti kombinacija tri oblika. Na jednoj krajnosti, ne-zapadne države, poput Burme i Sjeverne Koreje, pokušati će voditi politiku izolacije, kako bi svoja društva izolirali od zapadnog proboja ili “korupcije” te će se, u stvari, isključiti iz sudjelovanja u globalnoj zajednici pod zapadnom dominacijom. Međutim, cijena ovoga je visoka i malo je država koje su se odlučile isključivo na tu opciju. Druga alternativa, ekvivalent “hvatanja priključka na željezničku kompoziciju” u teoriji međunarodnih odnosa, pokušaj je priključenja Zapadu i prihvaćanja njegovih vrijednosti i institucija. Treća je alternativa pokušaj “uravnotežavanja” Zapada razvijanjem vlastite ekonomske i vojne snage te protuzapadnom suradnjom sa drugim ne-zapadnim društvima, uz istovremeno čuvanje urođeničkih vrijednosti i institucija; ukratko, modernizacija, ali bez pozapađivanja.

_{⁽⁴⁾ Almost invariably Western leaders claim they are acting on behalf of “the world community.” One minor lapse occurred during the run-up to the Gulf War. In an interview on “Good Morning America,” Dec. 21, 1990, British Prime Minister John Major referred to the actions “the West” was taking against Saddam Hussein. He quickly corrected himself and subsequently referred to “the world community.” He was, however, right when he erred.}

⁽⁵⁾ Harry C. Triandis, The New York Times, Dec. 2S, 1990, p. 41, and “Cross-Cultural Studies of Individualism and Collectivism,” Nebraska Symposium on Motivation, vol. 37, 1989, pp. 41-133.

⁽⁶⁾ Kishore Mahbubani, “The West and the Rest,” The National Interest, Summer 1992, pp. 3-13.

7. Rastrgane zemlje »

O ISLAMU » pogled sa zapada